Jeste li primijetili našu čudesnu osobinu da o jednoj te istoj stvari možemo imati dva, tri ili više mišljenja, koja su pri tome dijametralno suprotna?
Evo, recimo, o stranim investicijama.
Njihovo mjesto se u našim mislima (i medijima) kreće od anđela do vraga. Tako nema nijedne razvojene strategije koju je napisao bilo ko ozbiljan u regionu u zadnjih petnaestak godina, a da u njoj stranim investicijama nije dato centralno ili bar bitno mjesto. U skladu s tim, svi regionalni političari obilaze svijet u potrazi za njima i kad se dese, one postaju udarna vjest na svim medijima.
Međutim, u isto vrijeme imate čitav niz osuda stranih investicija koje su već došle ili se spremaju da dođu od strane ljudi koji nešto znače u ovom društvu i od kojih se tome ne bi nadali.
Tako sam npr. baš prošle sedmice u najgledanijoj političkoj emisiji najgledanije regionalne televizije, koju uz to bije glas da je prozapadna, od čovjeka koji je izgradio karijeru ni više ni manje nego na londonskom finansijskom tržištu čuo izjavu kako je fatalna greška Srbije bila to što je privatizovala banke pa već 12 godina živi u sistemu visokih kamatnih stopa. Time su strane banke proglašene vragom koji, eto, koči razvoj Srbije.
Međutim, ovaj cijenjeni stručnjak zaboravio je da kaže šta je alternativa. Šta bi se desilo da npr. stranci nisu kupili domaće banke? Da li bi kredita bilo više ili bi bili jeftiniji?
Za razliku od onoga što on sugeriše, realna alternativa je da ne bi bile ni niže kamatne stope ni viši životni standard. Ne!
U ovako siromašnoj zemlji, štednje je malo, a glad za kreditima je velika. To znači da bi bez milijardi evra stranog kapitala koje su te strane banke donijele ovde u proteklom periodu, kredita bilo mnogo manje dok bi kamatna stopa bila mnogo viša (osnovna je ekonomska zakonitost da je ono čega je malo i skupo).
Doduše, dvije stvari koje bi sigurno bile bolje su manji spoljnji dug zemlje i manji trgovinski deficit, ali po cijenu nižih plata, penzija i invalidnina, o čemu takođe treba voditi računa kada se izgovaraju teške riječi!
Neko će se možda zapitati zašto ne bismo sami više štedjeli pa da nam ne trebaju te (strane) krvopije?
Ja se u načelu slažem da bi nam bilo mnogo bolje da imamo izgrađeniju kulturu štednje. Međutim, koliko ima štednje u jednom društvu dominantno zavisi od životnog standard, a tek malim djelom od kamatnih stopa na štednju i drugih faktora. Jednostavnije rečeno, štede oni koji imaju od čega. U društvu u kome se nemali broj stanovka nalazi ispod linije siromaštva, a još veći broj teži istoj, priča o domaćoj štednji koja će se podići iz zemlje i pokrenuti investicije je prosto nerealna.
Da sumiram ovaj dio razmišljanja rizikujući da me mnogi zamrze i proglase stranim plaćenikom. Nisu nama strane banke dušmani, kako ih neki predstavljaju. Dušmani smo sami sebi. One su prosto došle ovdje da zarade koliko mogu. Zahvaljujući globalizaciji tj. tim stranim bankama, mi smo čak profitirali, jer smo došli do mnogo jeftinijeg kapitala nego što je onaj u zemlji. Na šta smo ga mi potrošili, to je druga stvar!
I sada druga izjava, koja me je takođe iznenadila. Ugledni profesor jednog priznatog fakulteta u zemlji je u komentaru na odlazak predsjednika Republike na Istok, izjavio kako je to dobro jer, parafraziram, mi toliko dugo čekamo investicije sa Zapada, a one ne dolaze, što znači da oni ne brinu o našem razvoju! Iz ovoga se stiče utisak da su krivci za nedolazak investicija isključivo stranci i njihova zla volja ka nama.
Međutim, istina je da će tamo gdje postoje dobri izgledi da se zaradi stranci doći, bez obzira šta im tamo neki (zlonamjerni) političari sugerisali!
Treba li podsjećati da je npr. Ford (čuveni američki industrijalac koji je, usput, naginjao nacizmu) otvarao fabrike po komunističkom Sovjetskom Savezu u godinama kad je vlada njegove zemlje istom tom SSSR-u uvodila ekonomsku izolaciju. Što bi naš narod rekao: "Voda i novac uvijek nađu put tamo gdje žele." Tako bi i strane investicije (bilo sa Zapada ili Istoka, svejedno) došle do nas kada bismo mi bili atraktiva investiciona destinacija.
Nažalost, i pored napora Vlade Republike Srpske, koja mijenja neke stvari nabolje, mi to još nismo, što ne znači da nećemo postati.
Ipak, bacati krivicu za niske strane investicije na strance, znači bacati narodu prašinu u oči!
Mi moramo da uradimo svoj dio domaćeg zadatka, pa da imamo šta da zamjeramo njima.