Posle ubistva premijera Zorana Đinđića u Srbiji se sve više zaoštravala kriza unutar nekadašnje ujedinjene demokratske opozicije - DOS.
Vremenom se potvrđivalo da nisu u pitanju samo lična sporenja među vodećim ličnostima, niti samo sporenje oko tumačenja ciljeva petooktobarskog pokreta, pa ni oko strateških opredeljenja Demokratske stranke (DS) i Demokratske stranke Srbije (DSS) mada su ideološke razlike među njima očigledne.
U pitanju je odsustvo jasne vizije Srbije u novim okolnostima, uključujući i Srbiju u evroatlantskim integracijama, kao i odsustvo razvojnih strategija koje vode ka reformi i modernizaciji Srbije, te i o odsustvu neophodnog političkog konsenzusa oko pravca i posebno oko brzine i cene promena. Ove vizije nema niti će je biti tokom 2008. godine.
Kratak je život postoktobarskih vlada Srbije, počevši od vlade samog Đinđića, potom njegovog partijskog zamenika Zorana Živkovića, do dve dosadašnje Koštuničine vlade. Verovatno će kratkotrajna biti i vlada koja bude formirana posle izbora 11. maja 2008. godine.
Nesporno je da po načelu "dok se dvoje svađaju, treći koristi" iz međusobnih sporenja demokratskih i proevropskih političara jača Srpska radikalna stranka.
Od prevremenih parlamentarnih izbora, koji su zakazani za 28. decembar 2003. godine, pa sve do 2008. godine, deo međunarodne zajednice, naročito EU, i deo domaće javnosti predvođen DS tvrdi da se na svakom od izbora odlučivala i da će se odlučivati budućnost Srbije. Odluka kao da se vrti oko pitanja: Napred u Evropu ili nazad u izolaciju i međunarodni prezir?
Jedan od onih koji je prednjačio u ponavljanju ove mantre je komesara EU za spoljnu politiku Havijer Solana. On je, kao i Ričard Holbruk, posetio Srbiju 15. decembra 2003. godine i izrekao sledeće: "Građani Srbije moraju da se opredele ili za Evropu ili za prošlost!" Ova tvrdnja je posebno zaoštrena 2008. godine. Naime, dva puta u kratkom roku (na predsedničkim i vanrednim parlamentarnim izborima) dilama Evropa ili prošlost je postavljena građanima. Zbog toga bi se 2008. godina mogla dodatno odrediti i kao "Anno Domini".
U senku ove mantre palo je i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Srbije s EU, koji je 28. aprila 2008. godine potpisao potpredsednik Vlade Božidar Đelić, a u prisustvu ministra spoljnih odnosa Vuka Jeremića i predsednika Srbije Borisa Tadića.
Srbija je potpisivanjem sporazuma, posle dve i po godine pregovaranja, učinila tek prvi institucionalni korak ka kandidaturi za punopravnog člana EU. Naime, pregovori o pridruživanju su započeli u okviru tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore 10. oktobra 2005. godine, ali su suspendovani 3. maja 2006. godine zbog nedovoljne saradnje Srbije s Haškim tribunalom. Pregovori su nastavljeni 69. juna 2007. godine da bi sporazum bio parafiran 7. novembra 2007. godine.
Ukoliko se uporedi sa zemljama bivše Jugoslavije i zapadnog Balkana videće se da je Srbija u zakašnjenju. Naime, do sada je najviše na putu ka EU učinila Slovenija, koja je 2008. godine član EU i predsedavajući EU. Potom, tu je Hrvatska, koja uveliko pregovara o punopravnom članstvu. Hrvatska je sporazum potpisala oktobra 2001, u leto 2004. je potvrđena njena kandidatura, a oktobra 2005. godine je započela pristupno pregovaranje, što je poslednja faza pred punopravno članstvo u EU. Makedonija je sporazum potpisala aprila 2001, a u decembru 2005. godine je potvrđena njena kandidatura za člana EU. Albanija je pregovarala o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju od januara 2003. godine, parafirala ga je u februaru 2006. godine, a potpisala ga 12. juna 2006. godine. Crna Gora je sporazum potpisala marta 2007. godine.
Zakašnjenje Srbije je razultat ozbiljne političke i institucionalne krize, koja će se nastaviti tokom 2008. godine. Razlozi za ovu krizu su sledeći:
- slabost institucija nasuprot izuzetnoj težini problema koje treba rešavati;
- političko vođstvo Srbije nema sposobnost da obezbedi dva ključna elementa neophodna za svaku savremenu državu: bezbednost i energiju. Vlada Srbije nema plan bezbednosnog delovanja, strategiju odbrane, opšte bezbednosti, a ni projekciju razvoja energetike i uopšte snabdevanja Srbije energijom;
- ogromna ambicija Koštunice i Tadića da ostanu na vlasti što je duže moguće;
- nepostojanje programa suočavanja sa sve težim socijalnim posledicama reformi;
- dominacija oligarha u ekonomskom i političkom životu Srbije. Oni se oslanjaju na svoje monopole u trgovini, posebno hranom, energentima i dugovima, monopole nad nekretninama, posebno nad zemljištem, monopole u građevinarstvu, posebno u izgradnji puteva i infrastrukture, utiču na ključne odluke Vlade koje su od interesa za njihovo poslovanje (na primer, sprečili su donošenje zakona o zadrugama, određuju paritet evro - dinar, odlučuju u slučajevima najinteresantnijih privatizacija i o pitanjima kadrovskih rasporeda u njima važnim javnim preduzećima i ministarstvima, zloupotrebljavaju sudstvo i policiju za obračun sa svojim konkurentima itd), čime se umnožavaju i protivnici ovakve politike pre svega iz reda srednjeg i malog biznisa, a upravo ovi slojevi su dugi niz godina osnovna podrška političkim strankama Srbije, pre svega DS-u, SRS-u i DSS;
- duboka podeljenost i žestoka međusobna sukobljenost političkih stranaka i vođa demokratske orijentacije;
- ograničeni ljudski resursi, itd.
U senci ovih slabosti potpisivanje sporazuma i sporenja oko tog čina ostavljaju gorak ukus. Za to su se postarali političari koji su ovo potpisivanje smestili u okvir kampanje za izbore 11. maja 2008. godine.
Za jedne (DSS i NS, SRS i SPS) potpisivanje sporazuma je antidržavni čin. To je čin odricanja od Kosova, te i nacionalna izdaja. Ovakav stav se argumentuje time da u članu 695 piše da se sporazum na odnosi na Kosovo, a da je Kosovo deo Srbije koji se nalazi pod međunarodnim protektoratom. Međutim, to nije omelo 17 država članica EU da priznaju nezavisnost Kosova i tako promene tekst sporazuma posebno član 695.
Druga strana (DS, G17 plus, SPO i LDP) tvrdi da je 28. april 2008. godine najsrećniji dan u novijoj istoriji Srbije i da će od samog čina potpisivanja nastati mnogi pozitivni efekti po Srbiju. Pri tome se licitira bilionima koji će navodno stići iz EU u Srbiju.
U čitavoj ovoj svađi građani nisu saznali puno toga o samom tekstu sporazuma i da li u njemu ima osnova za spor. Aneksi na sporazum, koji su zapravo i najvažniji deo sporazuma jer konkretizuju prednosti i minuse kako za EU tako i Srbiju, su nedostupni javnosti. Spor, dakle, nije izbio zbog nesaglasnosti oko sadržaja sporazuma - spor je zaoštren na liniji dileme koju je svojevremeno postavio Holburk: izbor između članstva u EU i Kosovo.
Naknadno DS, NS i SRS napadaju i sumnjiče Tadića za izdaju Kosova, mada su Koštunica i Tadić zajedno vodili pregovarački proces u doba Ahtisarija i "trojke". Skoro je nemoguće naći razlike između pristupa Kosovu od strane Koštunice i Tadića kao i njihovih građana.
U pravu su oni koji, poput Tadića, tvrde da se sporazum ne odnosi na Kosovo. Ali u pravu je i Koštunica kada kaže da postoji veza između politike EU, priznanja Kosova i sporazuma. Moguće je da, u toku pretpristupnog pregovaranja, zemlje EU koje su priznale nezavisnost Kosova postave kao uslov Srbiji da raščisti ovaj problem s Kosovom, odnosno da prizna nezavisnost Kosova.
U pravu su i oni koji kažu da je potpisivanje značajan korak u pravom pravcu. I zaista, ove godine Gospodnje Srbija se primakla EU. Ali, nisu u pravu isti kada obećavaju obilje milijardi evra, novih radnih mesta itd.
Put Srbije ka EU je put reforme i modernizacije. Na ovom putu ima i biće puno gubitnika. To što zagovornici brzog priključivanja EU ne govore o ceni putovanja u EU, olakšava posao SRS, koja mobiliše ljude na strahu da će biti gubitnici. Iza ovih pojava je nevešto skriveno nerazumevanje da Srbija u EU ide pre svega vođena svojim interesima, a ne zato što to želi sama EU.