Rat mrtvima ne prestaje. Oni koji su ubijeni svakog dana pretvaraju se u statistiku, dokazni materijal i deklaracije. Mrtvi su dio revizorskih izvještaja, projekata i kandidatura.
BiH je zemlja povampirenih grobara koji tragaju za mrtvima kao za najjačim argumentima. U nedjelji obilježenoj pričom o deklaraciji koja treba da potvrdi smrt i o zakonima koji treba da zabrane fašizam, jedan otac ispričao je kako traži bar jednu kost svog mrtvog sina da nad njom može da plače. Kojoj instituciji se može obratiti otac koji žarko želi kost svog mrtvog djeteta? Koji zakon garantuje da otac ima pravo da plače nad grobom svog ubijenog sina? Kakva je to zemlja u kojoj se ne poštuju ni Božji ni zakoni prirode? Grobari u tamnim odijelima, obrijani, siti i ozbiljni, smišljaju imena za institucije, zakone i deklaracije. Otac čeka proljeće da neko krene da kopa u nadi da će pronaći svoju kost.
"Kakva su to vremena, kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?"
O zločinu se, eto, i pjevalo "onima koji će se roditi poslije nas". I rađaju se, umiru i ništa ne nauče... Ispred spomen-kosturnice prije neki dan jedni su tražili dokaz za smrt, a nedaleko odatle drugi su taj dokaz dobili. Nekoliko važnih ljudi u ime nekih organizacija i institucija objasnili su zašto su baš oni važni i zašto baš ne bi trebalo da bude nekih drugih institucija, jer svi oni bore se za prava oca koji ih ne vidi od suza. I svi se bore za nečija prava. I svaka borba ima svoju cijenu i žiro račun.
Ovdje je kraj bilo kojoj vrsti pijeteta prema žrtvama, mrtvim i živim. Kada dođe do žiro računa, kraj je svemu što je humano, osim ako nije riječ o akciji prikupljanja pomoći iznemoglim, starim i nejakim. Smrt je biznis kao i svaki drugi. Naplaćuje se sve, od trenutka kada je neko konstatuje do trenutka kada bude bačna zadnja lopata zemlje. Uvijek postoje organizacije i ljudi koji će svaku pomoć da naplate. Veliki humanisti ovih su dana pod lupom revizora i inspektora koji rovare po njihovim računima. Projekti urađeni kako bi se spasile žrtve sada su dio širokih analiza. Broj mrtvih već je sumnjivo mali ili veliki. Neko je negdje morao nekoliko puta da umre da bi dokazao nečiji politički program. U državi koja ne popisuje žive ni po koju cijenu, popisuju se mrtvi u više navrata. Ovdje je malo smrti i kada je prisutna na svakom koraku. Ovdje nema crnog humora, jer ništa nije dovoljno crno da se ne bismo našalili na račun sveprisutne smrti. Suze jednog starca koji ih briše drhtavom rukom odmah su na udarnim vijestima postale dio statistike, krunskih dokaza i kontraargumenata.
Onaj isti pjesnik reče:
"Sa novih antena čuli smo stare gluposti.
Mudrost se širila od usta do usta."
U ovoj zemlji gdje je razgovor o drveću gotovo zločin, jedina normalna tema je sabiranje mrtvih da bi živi znali što su živi i koliko to košta.
Za neupućene: proteklih sedam dana nije bilo masovnih ubistava, samo se jedan otac požalio na proces traženja nestalih u BiH, a takvih je ovdje oko 30.000. Manje-više.