U čitavom svijetu vode se rasprave, pišu komentari, da li će i koliko Barak Obama ispuniti svoja predizborna obećanja o promjenama. Nije šala, u najvećoj sili svijeta, u SAD, neka drukčija politika! Ekonomski odnosi tu su na prvom mjestu, zatim pitanje povlačenje iz Iraka i niz drugih promjena. Na unutrašnjem planu bitna je zdravstvena zaštita, kao i porezni sistem. A, kada u Americi kihnu, cijeli svijet ima gripu! Zato je važno pitanje kako će se Obama ponašati u najavljenim promjenama.
Među mnogim izjavama koje nisu tipične za američke političare, zanimljiva mi je i Obamina konstatacija u vezi s "pozitivnom ulogom ateista u javnom životu". Znamo da je crkva u Americi sveprisutna, mnoštvo religija i sekti bore se za duše (a i novac) tamošnjih stanovnika, pa u toj lepezi raznoraznih vjera rijetko su u prvi plan izlazili ljudi koji su se izjašnjavali kao ateisti ili kao agnostici. Eto, sada je jedan političar, budući predsjednik države, izjavio da ateizam može biti pozitivan.
Ne bih ovu Obaminu uzgrednu napomenu isticao, da kod nas također nije pitanje religija došlo na tapet dana. Doduše, kao i u Americi, stidljivo se čuje glas nevjernika, jer je opšti trend da religijske zajednice daju ton društvenom ponašanju. Dok su u prethodnim decenijama, kada je na vlasti bio Savez komunista, religije bile u zapećku, čak se na religiozne ljude gledalo najblaže rečeno s prezirom, danas je ona dominantna u javnom životu i u medijima.
Kada sam jedne prilike kazao jednom katoličkom svećeniku da je sada crkva došla na svoje, naglo su ljudi postali religiozni, taj pop mi je odgovorio: To se samo tako čini, danas nema ništa više religioznih ljudi nego za vrijeme komunista, samo ima mnogo onih koji paradiraju s vjerom. Tako je isto priča vjerskih službenika kako za vrijeme komunjara niko nije smio ići u crkvu i džamiju ipak pretjerana. Jedina neoboriva istina je da u bivšem sistemu religiozan čovjek nije mogao napredovati u svojoj karijeri, posebno se nije mogao baviti politikom.
Znamo da je grupa Mladih muslimana na čelu s Alijom Izetbegovićem bila u zatvoru. Oni neprestano govore kako su nevini robijali, što je sasvim tačno sa današnjeg stanovišta ljudskih prava. Ali, ti zatočeni Mladi muslimani svi do jednoga su u današnjem vremenu došli na vlast, dočepali se mnogih fotelja. Što znači da su oni i te kako sanjali rušenje Titovog režima. Kod muslimana je važna religija, a ne nacija, pa se zato upinju, barem na teritoriji gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo, da zauzmu vlast. Ne bez razloga se u Sarajevu govori da je reis Mustafa Cerić najuticajniji političar.
Organizuju se kod nas simpoziji i okrugli stolovi o značaju religije, o ulozi vjerskih zajednica u politici mira i pomirenja, a prešućuje se šta je sve vjera učinila u rasplamsavanju međuljudske mržnje i često ratnih sukoba. Cijela istorija ratova je zapravo istorija vjerskih sukoba. Pa i u ovom našem posljednjem ratu ne znam da su ateisti vodili progone, ali znam za svećenike koji su aminovali ubijanje. A, ne treba zaboraviti da i u današnjem vremenu pripadnici raznih religija ratuju, verbalno i čak oružano. Najbolji primjer je sukob šiita i sunita, zatim nesporazum do usijanja Srpske pravoslavne crkve sa Crnogorskom. Nimalo se ne maze katolici i protestanti, pa je tako do juče vrilo u tom smislu u Irskoj. A, kakvi su tek okršaji u Aziji između mnogobrojnih sekti, kao muslimana i bramana.
Samo rijetki odvažni ljudi kod nas usuđuju se javno izjaviti da su nevjernici. Prisustvovao sam u dosta slučajeva gdje se ateisti prenemažu pred vjernicima, ponašaju se ponizno. Nije to ni čudno, jer se dešava da su vjernici veoma militantni, kao što je slučaj s vehabijama. Čovjek nije siguran da li će ga oni napasti ako zapali cigaretu u vrijeme ramazana. A, da se ne govori da li roditelj ateista smije da se pobuni za uvođenje vjerske nastave u školama. Biće izgrđen, u najmanjem slučaju izoliran.
Znam da pored mnogobrojnih problema i nedaća što su snašle naše ljude, a na prvom mjestu socijalna nesigurnost, isticati nepoštivanje ljudskuh prava ateista pomalo je neukusno. Ali, u poštivanju ljudskih prava nema manje ili više važnih, svakom pojedincu su važna njegova ugrožena prava. Pa tako je i kod ateista. Izgleda da će nam biti potrebno još mnogo vremena da se ispušu ovi vjerski pomodari.