Mehmed Agović, generalni direktor BHRT-a, nije proveo na svom radnom mjestu 29 mjeseci od kada ga je UO ovog javnog servisa smijenio prvi ili drugi put. Za dvije godine i pet mjeseci, koliko je na Sudu BiH dokazivao da je nezakonito smijenjen, Agovićev posao radila su dvojica vršilaca dužnosti i primala plate po 4.500 KM, jer tako je propisano menadžerskim ugovorom.
Za tih skoro dvije i po godine nijednom od dvojice vršilaca dužnosti nije bio deponovan potpisu u Opštinskom sudu u Sarajevu pa su bili više nego ograničeni u svom radu. Nakon 29 mjesci Agović se vratio zahvaljujući presudi Suda BiH, a mandat mu ističe u januaru iduće godine. Umjesto da diže posrnuli javni servis na noge, Agović je po povratku tražio od Upravnog odbora, koji ga je dvaput smjenjivao, da mu produži mandat za tih 29 mjeseci, dok su mu sve plate i doprinosi već isplaćeni. Nije, izgleda, Agović došao u kabinet, iz kojeg je otjeran, da nastavi rad nego da se sveti UO BHRT-a. Sve što su ikada tražili od njega da uradi, Agović je vješto izbjegavao ne krijući nadmeni stav da mu niko ništa ne može. Ni članovi UO BHRT-a nisu htjeli ostati dužni jer Agović polako ulazi u istoriju kao direktor koji će tri puta biti smijenjen u mandatu.
Nepresušna tema u Parlamentarnoj skupštini BiH je stanje u BHRT-u, a ne može se reći da im poslanici nisu posvetili dovoljno pažnje. Zaključaka na temu BHRT-a u posljednja dva-tri saziva Parlamentarne skupštine BiH ima na pretek. Nijedan nije sigurno rješenje dužničke krize ovog javnog emitera, poremećenih međuljudskih i nacionalnih odnosa. Sistem javnog emitovanja u BiH postavljen je naopako i niko, šest godina od donošenja zakona u ovoj oblasti, ne može negirati da izostanak podrške političkih predstavnika hrvatskog naroda nema uticaj na ovakvo stanje. Hrvati nikada nisu prihvatili ovakav sistem javnog emitovanja i to se može precizno dokazati izvještajima o naplati RTV takse u dijelovima BiH gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo. Hrvatski funkcioneri na najvišim pozicijama u državi ne kriju da ne plaćaju RTV taksu, iako je to zakonska obaveza. U Federaciji BiH ne postoji ni mehanizam prisilne naplate ovog poreza kao u Republici Srpskoj, gdje takođe BHRT ne smatraju svojim emiterom, a ipak ga finansiraju više nego "svoj" RT RS. Podjela RTV takse na 50 odsto BHRT-u i po 25 odsto RTV FBiH i RT RS većini pretplatnika nije jasna jer oni bi da plaćaju taksu za televiziju koju gledaju i kojoj vjeruju. Kako zakon nema mnogo veze s osjećajima poreskih obveznika, ni RTV taksa nije stvar izbora već ispunjavanja obaveza. U RS slabo kome više pada na pamet da ne plati RTV taksu jer su se osvjedočili da će snositi posljedice. U FBiH oni što gaje određene osjećaje i povjerenje prema izvještavanju javnih emitera, koji ih ubjeđuju da su i oni temelj države, plaćaju RTV taksu iz patriotskih razloga. Sudeći po izvještajima o naplati RTV takse u FBiH, patriotizma je sve manje. Eh, koliko baš RTV taksa ima veze sa smjenom Agovića i radom UO BHRT-a? Veza je uzročno-posljedična i moglo bi se i izračunati koliko se ko zalagao za opstanak javnog emitera BiH. Agović za vrijeme svog mandata, ma koliko on isjeckan bio, nikada nije zaposlio osobu koja će biti zadužena za RTV taksu, nego to za BHRT radi RTV FBiH. Na alarmantne pozive Odbora Javnog RTV sistema BiH, gdje učestvuju sva tri emitera, predstavnici menadžmenta BHRT-a nisu imali šta reći, a zadužena osoba iz RTV FBiH često se nije ni pojavljivala na sjednicama. Ako nema novca, nema ni programa, a tako ni javnog RTV servisa države. Omrženi Nikola Deretić, član UO BHRT-a, za koga se u javnosti neprekidno priča da je došao iz RS da ruši Javni servis BiH, bar deset puta je ovaj problem iznio pred parlamentarnu komisiju za saobraćaj i komunikacije. Valjda mu nije bila namjera da se taksa prikuplja da BHRT crkne, već da živi. Još upornija od njega bila je Marija Putica, član UO BHRT-a koji dolazi iz Hercegovine s hrvatskom većinom, gdje se RTV taksa i ne plaća. Putica je bila izdajnik hrvatskih interesa kad god se zalagala za BHRT. Upravo ovo dvoje "sumnjivih" članova UO BHRT-a bili su rušioci Agovićevog načina rada i zagovornici njegove smjene. Argumenti u vidu revizorskih izvještaja, kao i izvještaja o poslovanju BHRT-a u Agovićevom mandatu nikada nisu prihvaćeni u javnosti jer, po ustaljenoj bh. matrici nepovjerenja, srpski i hrvatski kadrovi ruše sve što se zove i poziva na BiH.
Onda se pojavio još jedan izdajnik narodnih intersa, ovog puta Bošnjak Ahmed Žilić, koji je prvo udario po sumnjivim ugovorima s marketinškim kućama, mjerenjem gledansoti i, na kraju, nacionalnoj neravnoteži na rukovodećim pozicijama BHRT-a. Ahmedu je, kojeg li čuda, zasmetalo što tu rukovode samo Bošnjaci. Iako je Žilić nakon prve smjene stao u odbranu Agovića, kasnije je bio jedan od njegovih najvećih kritičara jer, tvrdi, nije uradio ništa što mu je naloženo, a onda mu je, kao svaki advokat, nabrojao sve zakone i članove Ustava koje je kršio na čelu BHRT-a. Zašto bi se neko sada bavio argumentima članova UO kojima je istekao mandat, ili nekog Ahmeda kojem smeta višak Bošnjaka? Agovića će braniti "i kuka i motika" u RTV domu u Sarajevu jer je dizao hipotekarane kredite da im isplati plate (umanjene za 20 odsto), jer nikada nije ni pomislio kako će riješiti višak od najmnje 500 zaposlenih ni platiti dug za satelitski program, izaći iz dubioze teške 22 miliona KM, prihvatiti Statut za korporaciju ili krenuti u proces digitalizacije. Uskoro će svima biti jasno da se ne zna ko je kriv što je mandat istekao BHRT-u, a ne onima koji su ga vodili.