Stari Banjalučani znaju da je njihov grad bio karakterističan po brojnim interesantnim, a često i neobičnim običajima.
Među njima su bili teferići koje je svaka banjalučka kuća, koja je držala do sebe, redovito jednom godišnje, u ljetno doba priređivala za komšije i prijatelje. Postojao je i običaj da se odlazi na zijafete (svečane ručkove) kod nekih porodica koje su zbog raznih razloga propale i izgubile imovinu, ali je banjalučka javnost smatrala da ne smiju izgubiti i čast. Tako smo odlazili u neke kuće na svečane ručkove, a u stvari smo nosili mnogo toga što je dotičnoj familiji bilo potrebno da preživljava dulje vremena. Bilo je i drugih običaja koje niste mogli sresti u nekim drugim mjestima. Jedan takav običaj bio je i ispraćaj Bajrama. Upravo kada ovaj broj "Nezavisnih novina" bude na kioscima, već će doći četvrti dan slavlja povodom Kurban-bajrama jednog od dva najveća muslimanska praznika. Kurban-bajram, pored Ramazanskog-bajrama kojim se završava mjesec dana cjelodnevnog totalnog posta, dolazi dva mjeseca i deset dana nakon Ramazanskog bajrama i slavi se četiri dana. Nekada je ovaj četvrti dan nosio naziv "ženski" Bajram, jer su se tog dana žene međusobno posjećivale i čestitale jedna drugoj praznik, budući da to nisu mogle činiti u vrijeme prethodna tri dana, kada su bivale veoma zauzete u svojim kućama, primajući brojne goste i pripremajući jela i slana i slatka za čašćenje gostiju. Četvrtog dana Bajrama je u Banjaluci provođen jedan običaj kojeg, inače, nisam sretao u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, a to je bio običaj ispraćanja Bajrama. Ispraćaj Bajrama se odvijao u banjalučkom starom naselju zvanom Grab, na mjestu zvanom Okreta koje se nalazilo poviše Osmančevića kuća. Na tom mjestu se četrvrtog dana Bajrama okupljalo mnogo osobito mladog svijeta. Tu je nastajala neka vrsta korza. Svečano obučeni mladići i djevojke su šetali uzduž ceste gore-dolje, zagledali se u mimohodu i okretali se kada bi došli do zamišljene krajnje tačke okretanja na putu prema Han Kolima i Zmijanju, odnosno na putu prema Sitnici i Ključu. Tu se čestitao Bajram, ako to nije ranije bilo učinjeno, i sklapala su se poznanstva, a ponekad nastajala i ašikovanja i ljubavi koje su ne tako rijetko završavale vro sretnim i uspjelim brakovima.
Kurban-bajram ili Bajram žrtava, kako mu i samo ime kaže, slavi se u znak uspomene na Božjeg poslanika Ibrahima, odnosno biblijskog Abrahama ili Avrama, i njegovu namjeru da u slavu i znak pokornosti i odanosti žrtvuje rođenog sina. Poznato je u cjelokupnoj semitskoj tradiciji izraženoj i u Bibliji i u Kuranu da je Ibrahim-Avram-Abraham bio veliki vjernik i poštovalac jednog jedinog boga. On se u biblijskoj i kuranskoj tradiciji označava kao osnivać monoteizma, dakle, kao prvi čovjek koji je počeo javno da propovijeda i da slavi jednog Boga gospodara svih svjetova i stvoritelja svega što jeste. Ibrahim-Avram-Abraham je bio toliko odan svom bogu da je, kada ga je bog stavio na kušnju i zatražio od njega da svoju vjeru i odanost potvrdi žrtvovanjem onog najmilijeg što ima, bio spreman da žrtvuje svog sina. U kuranskoj tradiciji nije rečeno koji je od dva Ibrahimova sina trebao da bude žrtvovan, a on je imao sinove Ismaila i Ishaka. Međutim, kako se smatra da je Ismail bio stariji Hadžerin i Ibrahimov sin i rodonačelnik Arapa, a Ishak Jevreja, to su mnogi skloni da vjeruju da se radilo o Ismailu i da je on trebalo da bude žrtvovan.Tradicija kaže da je u času kad je Ibrahim htio nožem prerezati grlo svome sinu, bog, uvjerivši se u njegovu ogromnu ljubav i odanost koju je na taj način iskušavao, zamijenio Abrahamovog sina sa ovnom. Od tada je bio uveden u praksu običaj žrtvovanja ovnova i to je događaj koji potvrđuje dvije stvari. To potvrđuje istinu daje bog milostiv i da se vjerovanje i odanost bogu nagrađuje, a potvrda tog uvjerenja je sačuvana i u običaju prinošenja žrtve - kurbana. Na osnovu toga muslimani u svijetu na taj dan žrtvuju životinje koje su udomaćene u određenom kraju i sjećaju se dužnosti da se voli i poštuje stvoritelj i da se njemu u čast, a u korist svih ljudi, vrši žrtvovanje životinja čije se meso dijeli. Životinje se žrtvuju ujutro prije nego što se klanja bajram-namaz i od tog čina i započinje slavljenje tog velikog muslimanskog praznika. Meso zaklanih životinja se, prema običaju kakav je vladao kod nas u Bosni i Hercegovini, dijelio na tri dijela. Jedan dio se dijelio u komšiluku i to komšijama svih vjera i bez razlike u imovinskom stanju. To je bio znak potvrde komšijskog povjerenja i ljubavi. Drugi dio se dijelio sirotinji, tj. onima za koje se znalo da nemaju sredstava da kupuju meso da bi i oni mogli praznike provesti uz dobar zalogaj i barem na Bajram okusiti dobro meso. Treći dio bi se upotrebljavao u domaćinstvu, jer se za Bajram trošilo mnogo više nego inače. Kurbansko meso je uvijek bilo na cijeni, jer su za kurbane uzimani najbolji ovnovi dvogoci i stariji, a tek poneko je klao neko tele, kravu ili kozu. Kako smo mi u Krajini bili ponajviše ovčari, to su bravi bili ponajviše korišteni za svrhe žrtvovanja. Smatralo se, a i ja sam do danas uvjeren u to, da je meso kurbana uvijek bivalo osobito ukusno i kod nas se ono spravljalo ponajviše na taj način da bi se komadi kuhali u malo vode, koja se dugo ukuhavala, a dodavao joj se samo crveni luk i biber u zrnu. To meso se moglo upotrijebiti na razne načine, ali se najviše koristio način da se pripremi pirinač/riža u tepsiji, a na koju se stavljalo ovo bravije meso u komadima, tzv. peće mesa. Dobro bravije meso je davalo pirinču poseban ukus, a ovaj je mesu ubijao silinu, te su se ta dva sastavna dijela jela međusobno dopunjavala i činila ukusnu i skladnu cjelinu. Moji su roditelji dobivali od naših rođaka iz Glamoča brave za kurbane i to su bili neki dijelovi prava moje majke koja je bila rodom iz Glamoča i koja su njena braća i amidže poštovali. Moja braća su klala kurbane u našoj velikoj avliji u Ulici muftije Džabića, gdje smo tada stanovali u kući Muhamed-bega Kulenovića. Ja sam nosio meso komšijama i onima kojima je bilo namijenjeno. Kože su davane u dobrotvorne svrhe. Tada je, na mjestu zvanom Hadžijin han, na početku nekadašnje govedarnice, na uglu Milića ulice i početka velike pijace, bila stanica za otkup koža koja je uvijek imala posla. Tu su otkupljivane sve vrste koža. Banjalučki kraj i osobito naša Vrhovina, bili su stočarski krajevi i ako nije bilo ničega drugoga bilo je u izobilju ovaca. Bajram, naravno, nije bio koncentriran samo na kurbane i meso. Kurbani su označavali samo početnu tačku i izražavali teološki i socijalni smisao praznika. Kao uz svaki praznik i uz ovaj je išlo sve ono što ide uz takve događaje. Pravila su se nova odijela, naravno, ko je imao i mogao. Pozivani su prijartelji ili ljudi namjernici i djeca iz konvikta na ručak. Obilazili su se rođaci, komšije i prijatelji, u svrhu čestitanja i trošile pare koje smo mi djeca dobivali kao bajramluk, tj. specijalni dar, obično i nama djeci najdraži kad je u novcu, ali mogao je biti i u drugim dobrima. Uz to se veselilo na razne načine, pa i uz muziku i ples. Kao i svakim drugim praznikom, Ramazanskim-bajramom, Uskrsom i Vaskrsom i božićima, svečana atmosfera i slavlje sa čestitanjima proširivalo se gradom i među ljudima, jer je načelo da je slavlje mog komšije i moje slavlje, tada bio zakon odnosa među nama. Tada se još nisu bili pojavili naši spasitelji koji nas spasavaju na taj način da nas dijele jedne od drugih kao da smo svi kužni i da će se svako ko uspostavi prijateljske ili komšijske odnose, zavoli i počne da poštuje drugog i da poštuje ono što je drugačije i ko ne mrzi onog koji je u nekim stvarima drugačiji od nas, propasti, razboljeti se ili doživjeti nepopravljivu štetu.
Što se tiče samog Bajrama žrtava ili Krban-bajrama cijela ova historija govori nam o praocu svih ljudi koji vjeruju u jednog boga i koji nam je svima zajednički, ali nam govori i o tome da je monoteizam bio relgiija koja se javila kod srednjoistočnih stočara semitskog roda kojima svi dugujemo to vjerovanje. Pored mnogih drugih dokaza za to nam može poslužiti i činjenica da je žrtvovanje ovna karakteristično za stočare nomade i to ponajprije je nastalo kod bliskoistočnih stočara koji su se kretali od Nila do Eufrata i Tigrisa. Običaj žrtvovanja u slavu bogova i u znak poštovanja i traženja milosti od njih, prastari je ljudski običaj i vezan je za nastanak prvih kultova kao što su ratarski kultovi plodnosti zemjišta, ili lovački kultovi poštovanja životinja koje nas svojim mesom hrane. Postoje brojni oblici i predmeti žrtvovanja, kao i povodi za njih. Žrtvuju se životinje i to je zasigurno običaj nastao kod neolitskih stočara koji su time zahvaljivali za dobar priplod stoke i njeno zdravlje, kao što su kod zemljoradnika bile uobičajene žrtve zahvalnice u žitu i drugim plodovima kojima se bogovima ili višim silama zahvaljivalo za obilje koje je zemlja davala u žitu i drugim kulturama. Sudeći prema tome šta je i kako žrtvovano posebno je važna bila žrtva u masnoći i ulju, što potvrđuje bliskoistočno porijeklo žrtvovanja, jer je maslina bitna kultura tih krajeva. Tako se u žrtvenim obredima javljaju i žrtve u životinjama, žitu, povrću i voću, ali i u masnoćama. Tako su u kultove ušle lojanice i kandila i uopće ulja koja su postala sastavni dio takvih obreda.
Pojam žrtve, mada proizilazi iz ovih običaja naših drevnih predaka, nije na tome stao, nego se njegovo značenje proširilo na svaki akt kojim čovjek oduzima nešto od sebe i svoga da bi učinio neko opće dobro ili da bi pomogao bližnjima. Žrtvovanje ima opći i univerzalni smisao i ne može se ograničavati na vjeru, naciju, rasu ili politčko uvjerenje, nego je ono znak humanosti po sebi, zapravo, jedan autentični znak da smo svi mi jedno ljudstvo, ljudi prije svega i više od svega, ako to uopće jesmo.