Bakir Izetbegović, novoizabrani bošnjački član Predsjedništva, mogao je do prije samo nekoliko mjeseci da sanja o poziciji u kojoj se našao poslije izbora. Povećao je svoj uticaj u matičnoj stranci i otvorio mogućnost da u naredne dvije godine u nekoj vanrednoj situaciji preuzme SDA od Sulejmana Tihića, koji ga je potukao do nogu na posljednjem kongresu, postao novi lider Bošnjaka, koji upravo funkciju člana Predsjedništva doživljava kao najbitniju u državi, od čijeg stava zavisi koji će kolosijek zauzeti ta politika kada su u pitanju ključni odnosi prema Srbima i Hrvatima.
Ako mu se može vjerovati na riječ, bosanski princ po ocu Aliji, kako Bakir voli da ga oslovljavaju bliži prijatelji, planirao je da vodi sasvim drugačiju politiku od svog prethodnika Harisa Silajdžića, kojem zamjera tvrdi stil "sve ili ništa", a kojim je dobivao pa skoro ništa.
"Neću biti lider koji će u svijetu da priča kako sa Srbima ne možemo da živimo. Potrudiću se da stvari u Predsjedništvu funkcionišu na neki drugi fukcionalniji način", ponavlja Izetbegović evo već dvije sedmice, najavljujući relaksaciju međustranačkih i međunacionalnih odnosa, zalaganje za punu ravnopravnost sva tri naroda kao i praktikovanje politike dogovora i kompromisa kada su u pitanju zajednički interesi.
"BiH nema alternativu kad je u pitanju priključenje EU, a na začelju je tog procesa. Za ove dvije anomalije krivi su lideri koji sebično svađaju narode, plaše ih, obećavaju nerealne nacionalne projekte, umjesto da se okrenu realnosti i budućnosti i naprave zajednički iskorak ka boljem životu", smatra Izetbegović.
Pa, dobro. Prvi ispit koji Bakir treba da položi i pokaže da je stvarno odlučio da nasilnu unitarističku politiku, u čiji kolosijek je opijen izbornim rezultatom tako veselo uskočio lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, zamijeni politikom koju je donekle bar javno praktikovao upravo njegov otac, a to je da održava princip nacionalne rotacije na ključnim državnim funkcijama.
Preciznije rečeno, Bakir Izetbegović mora dobro da razmisli kome će dati glas za sastav novog saziva Savjeta ministara.
Princip koji od izborne noći gura "crveni beg" Lagumdžija, po kojem samo on kao izborni pobjednik i niko više ne može biti predsjedavajući Savjeta ministara, može da dovede do situacije da se vlast u narednom periodu uopšte ne formira zato što nema podrške najjačih srpskih i hrvatskih stranaka u državnom parlamentu.
Stoga bilo bi veoma opasno po budućnost i održivost ove zemlje ukoliko se bošnjačka scena toliko politički zaigra i osili te pomisli da može udovoljiti Lagumdžijinim ambicijama pa bez SNSD-a i HDZ-a sa matematički mogućim partnerima ga izguraju na poziciju, kako on to voli da kaže, "bosanskog premijera".
Tu se prvenstveno računa na glasove četiri poslanika SDS-a i jednog PDP-a, kao i tri hrvatska glasa koja bi dala dva hadezeovca sa brojem Bože Ljubića, te jedan narodnjak braće Lijanović.
Čak i u toj kombinaciji neizvjesno je da li bi i oni podržali Lagumdžiju za mandatara pošto postoji konsenzus kod gotovo svih partija sa srpskim i hrvatskim predznakom da u novoj vlasti funkcija predsjedavajućeg Savjeta ministara treba pripasti Hrvatima, jer su svjesni da bi podrškom Lagumdžiji bio narušen nacionalni paritet koji garantuje ravnopravnost naroda, te uvedena nova praksa da će svaki budući predsjedavajući Savjeta ministara biti isključivo iz reda Bošnjaka.
I ne samo na toj funkciji, nego na svakoj drugoj ukoliko to zakonom nije drugačije propisano, što jasno vodi u potpunu dominaciju i unitarizaciju zajedničkih institucija.
Sa druge strane, stranke kojima SDP-a onako zna priprijetiti, kao SDS, PDP i HDZ 1990 i Lijanovići, dugoročno nemaju nikakvu suštinsku korist od saradnje sa njim, jer bi na državnom nivou bio formiran jak bošnjački stranački front koji bi činile SDA i SDP nasuprot slabog, gotovo nikakvog nacionalnog srpskog i hrvatskog bloka, te bi se vremenom utopili u bošnjačku parlamentarnu mašinu za glasanje.
Ako bi PDP, HDZ 1990 i Lijanovići i pristali na takvu ulogu, zadovoljavajući pri tome samo sujete svojih lidera, malo je vjerovatno da će na nju pristati SDS, kojem je puno prihvatljiviji poziv SNSD-a za formiranje jakog srpskog bloka u državnim institucijama kao odgovor na koaliciju dvije najjače bošnjačke stranke predvođene SDP-om.
Sve ovo pokazuje da samonaturanje Zlatka Lagumdžije ima veoma malo šansi i da bude praktično i realizovano, ali insistiranje na tom ima velike šanse da odvuče formiranje vlasti u nedogled.
Zbog toga je bitan glas Bakira Izetbegovića u Predsjedništvu i on će na startu odrediti i njegov dalji politički kurs. Ukoliko glas da Zlatku Lagumdžiji, narušiće principe za koje se navodno zalaže, a o kojima već danima priča u srpskim i hrvatskim medijima, a to je ravnopravnost kao osnova politike koju će voditi.
Da se Bakir Izetbegović neće poslušnički povinovati željama Sulejmana Tihića, koji već mjesecima otvoreno zagovara koaliranje sa SDP-om, i da odbijanje da podrži Lagumdžiju može biti početak njegovog pohoda na stranački prijesto, moglo se naslutiti i na posljednjoj sjednici partijskog kolegija, gdje je, po nezvaničnim izvorima, Bakir šokirao svoje kolege stavom da SDA ni po koju cijenu ne treba ulaziti u savez s "neokomunistima" iz SDP-a, makar i po cijenu da ode u opoziciju.
Znači, dosta toga je do Bakira. Izbor je dati glas Lagumdžiji i odvesti BiH put neizvjesnosti i dugogodišnje krize ili poštovati dogovor i nacionalnu ravnopravnost i mandat za sastav Savjeta ministara ponuditi onome koga predlože hrvatske stranke.
Zna Bakir da je puno toga na kocki, ali ostaje da vidimo koliki je on politički hazarder i do koje granice može da igra.