Kolumne

Bandić ante portas

Drago Pilsel

Danas želim podsjetiti da Milan Bandić raspolaže s najvećim koalicijskim potencijalom od svih mogućih i nemogućih kandidata za predsjednika hrvatske države. Ali, polako: samo pod pretpostavkom da prođe čistilište prvog kruga 27. decembra. Što se tiče pitanja treba li Hrvatskoj takav predsjednik, pokušajmo se gorko našaliti: ako Split ima primitivnog i ksenofobnog Keruma, zašto Hrvatska ne bi imala Bandića?

Ali od kud ovakav naslov? Od kud strah? "Hannibal ante portas" ("Hanibal pred vratima") jest latinska poslovica sa značenjem - prijeti nam najveća opasnost. Izvorna se formulacija "Hannibal ad portas" ("Hanibal na vratima"), što označava da se je vrli zapovjednik nalazio na putu prema Rimu, može naći kod rimskog političara i pisca Marka Tulija Cicerona (106 - 43 pr. Kr.), u prvom govoru protiv Marka Antonija (tzv. prva Filipika, gl. 5), te u filozofskoj raspravi "O krajnostima dobra i zla" (De finibus bonorum et malorum, 4, 22); formulacijom se koristi i povjesničar Tit Livije (49 pr. Kr. bis 17 po Kr.; djelo "Ab Urbe condita", 23, 16).

Hanibal iz Kartaga je svojedobno bio u svijesti Rimljana najveća prijetnja Rimu tijekom Drugog punskog rata. Iako je formulacija koja se uvriježila netočna, jer Hanibal nikada nije stigao do Rima, riječi su to koje se navode kao upozorenje na veliku ili prijeteću opasnost, a tiče se osoba ili izvanrednih situacija. Za vrijeme moćnog kartaškog vladara Hanibala stanovnici Rima neprestano su se osjećali u životnoj nesigurnosti, te su ovu frazu kao pedagoško sredstvo koristili i rimski roditelji u korigiranju ponašanja svoje djece. Bilo je to zaista ime koje je svakom Rimljaninu bio dovoljan razlog da se sabere i stvari sagleda s najvećom ozbiljnošću! Danas bi se taj izraz, u sociološkom smislu, mogao uzeti kao sinonim za prijetnju korumpiranih političkih struktura.

Elem, ovdje je riječ o čovjeku koji će se pretvoriti u noćnu moru svih predsjedničkih kandidata i, ne daj bože, ako pobijedi, velikog djela hrvatskih građana i šire. U poplavi predsjedničkih kandidata najveću pozornost javnosti izaziva pojedinac koji se konačno javno izjasnio o svojoj kandidaturi za predsjednika Hrvatske. Radi se, naravno, o Milanu Bandiću, dugogodišnjem zagrebačkom gradonačelniku, koji, uz ostale vrline, raspolaže i time da je uvijek u fokusu javnosti, najčešće kao meta svih mogućih kritika. Jer, brate, čak je i pijan od prometne policije bježao.

Čovjek neizmjerne radne energije, po svemu sudeći i političke ambicije, plijeni pozornost svojom sveprisutnošću, pokazanim razumijevanjem za "malog čovjeka", nepodvrgavanjem stranačkoj stezi, uspio je sebi osigurati naslovne stranice medija i udarne TV minute, uplašenost ali i strahopoštovanje političkih protivnika, simpatije, ali i antipatije javnosti. Hoće li se Bandić kandidirati ovih je tjedana bilo, čini se, važnije pitanje od toga hoće li turistička sezona biti dobra ili s koliko ćemo nezaposlenih dočekati Novu godinu.

U svakom slučaju, kampanja bez kampanje, dobivanje publiciteta bez ulaganja financijskih sredstava, iščekivanje javnosti, znatno je bolja startna pozicija od one koju imaju službeni kandidati pojedinih stranaka ili samo najavljeni kandidati. U svezi s Bandićevom kandidaturom postavljaju se dva ključna pitanja, kao uostalom u svezi sa svim ostalim kandidatima: ima li on objektivne šanse za uspjeh i bi li njegov izbor bio dobar za Hrvatsku.

Odgovor na prvo pitanje nalazi se u objektivnoj i racionalnoj analizi svih pretpostavki koje utječu na izborne odluke biračkog tijela, a odgovor na drugo pitanje je u domeni vrijednosne analize koja je u potpunosti subjektivna. Eto, ja sam do kosti subjektivan.

Kad bi se birači racionalno izjašnjavali, tad bi sebi trebali postaviti vrlo jednostavno pitanje: ako želi biti predsjednik, zašto se nije kandidirao unutar političke stranke koja ga je, ipak, iznjedrila kao politički relevantnu osobu? Budući da nije, tada samostalna kandidatura objektivno, potpuno neovisno o statutarnim odredbama SDP-a značila je izlazak iz stranke u koju Bandić nema, a izgleda ni stranka u Bandića, više povjerenje.

Ipak, nemojmo biti naivni, javnost se ne opredjeljuje samo racionalno, tako da Bandićeva neideologijska pozicija omogućava mu koketiranje i privlačenje birača svih mogućih političkih i ideologijskih opcija. Pogotovo što u Hrvatskoj imamo više od 40 posto politički nepismene populacije. Što to zapravo znači u konačnici za izborni rezultat? Strašno puno.

Razlozi za moju zabrinutost nalaze se u činjenici da se u prvom krugu birači opredjeljuju prije svega "za", znači za pojedinca ali i njegovu političku stranku, odnosno svjetonazor, tako da će se glasovi birača SDP-a, HDZ-a i ostalih stranaka koje izađu sa svojim kandidatom okupiti uglavnom oko kandidata stranke, dok će u drugom krugu svoje glasove dati ne samo željenom kandidatu, već i pokušati spriječiti onog drugog kandidata da uspije. Uostalom, sjetimo se zadnjih predsjedničkih izbora kad je u prvom krugu kandidatkinja HDZ-a, danas aktualna premijerka Jadranka Kosor, dobila nešto više od 17 posto glasova i jedva ušla u drugi krug, a onda u drugom krugu dobila skoro 45 posto glasova.

A sada ozbiljno: Bandić ante portas!? Strah i nelagoda što su je osjećali žitelji Rima kad se vratima Vječnoga grada približavao Hanibal sa slonovima i kartagenskim kohortama nije ništa prema nelagodi i zabrinutosti koja ovih dana hara uredima i salonima prevažnih hrvatskih državnih institucija. Kao što su Rimljani zapomagali "Hannibal ante portas!" - tako se i državnim nadleštvima širi šapat: "Bandić pred vratima". Jer, što - pitaju se - ako pobijedi? Hoće li ostatak Hrvatske pet godina skrivati lice od neviđene sramote?

Najčitanije