"Sva sreća što se nisam rodio u Nemačkoj, jer ne znam ni reč nemačkog" – rekao je svojevremeno Đorđe Balašević na jednom svom koncertu, pa je rečenica poput ove zgodan šlagvort u vječnim diskusijama ili razmišljanjima na temu vlastitog ili tuđeg porijekla.
Ja sam se rodila u, nekad Mejdanu, danas Obilićevu, a u vrijeme kada se na toj istoj geografskoj širini i dužini rodio moj otac, ovaj dio Banja Luke nazivali su i Peti kvart. Zato mi ne zamjerite što će se u ovom tekstu miješati stari i novi nazivi, ali to vam je uvijek tako kad se (u)miješaju emocije.
Sve u svemu, i kako god da se nazivao ovaj dio grada "preko Vrbasa", u njemu su oduvijek živjeli mali ljudi (Mala čaršija!), srednja klasa, reklo bi se, i ništa se, ama baš ništa epohalno za zvaničnu istoriju Banja Luke nije dešavalo pod njegovim krovovima. Za velike knjige istorije tako neinteresantan kraj, međutim, beskrajno je zanimljiv za "lovce" na male ljudske sudbine, porodične albume običnog sjećanja, koje kroz svaku mejdansku, odslikavaju sasvim autentičnu i neponovljivu gradsku priču u koju je moj komšija Tomo Marić odavno zaronio žarom zaneseno iskrenog i romantičnog avanturiste. Tomo je skupio hiljade i hiljade, ma šta hiljade - milione djelića događaja, ljudi, pamćenja.., koji kao divovski puzzle... čine jedinstven i neponovljiv mozaik, zauvijek izložen u muzeju živih, a ne voštanih figura.
Takav duh jednog sićušnog dijela jednog nevelikog grada zapazila je, gle čuda, televizijska ekipa iz Hrvatske. U utorak, 23. avgusta u "In magazinu", zagrebačke Nove TV prikazan je prilog o banjalučkom kafiću "Maraton". Malo ko ne zna, ali obaveza svakog autora u novinama je da pojasni i za onog koji ne zna - da je direktor programa ove Televizije sjajni Siniša Svilan, koji za 2 ili 3 minuta ekskluzive svoje novinare 'ladno pošalje u Dubai, Meksiko, na Sejšele, Tibet, u Maroko, na Novi Zeland... gdje sve ne. Ali kad Svilanova ekipa doputuje u Banja Luku, pa još usmjeri kameru u moje Obilićevo, onda to mora biti s razlogom. Taj je uvijek znao i kako i zašto.
"Maraton" je kafić u kojem živi duh Pantelije Topalovića, najstarijeg člana apsolutno besmrtne filmske/pozorišne porodice Dušana Kovačevića i briljantne rediteljske karijere Slobodana Šijana. Kompletan enterijer koncipiran je prema frejmovima iz filma "Maratonci trče počasni krug", a to toliko i tako ludo dobro izgleda da je u "Maraton" dva puta glavom i bradom navratio i sam Dušan Kovačević, što dodatno upisuje bonus bodove maloj istoriji kvarta preko Vrbasa. Sve kadrove oslikao je nažalost pokojni Ivan Stanišić, banjalučki umjetnik amater, čije djelo, pa time ni ime i prezime nikada nije primijetio nijedan istoričar umjetnosti, ali mu je komplimentirao jedan akademik, Gospodin Kovačević. A to nije "tek nešto".
U "Maratonu" ima i nekoliko dekorativnih detalja, figurica - bista, poprsja Josipa Broza, pa se sve to zajedno, slučajno ili ne, uklapa i u ozbiljnu teoriju savremenog dramskog stvaralaštva, jer ključ iščitavanja ove crne komedije najvećeg srpskog komediografa i jeste aluzija na Njega koji poslije svoje smrti, ostavlja sve samom sebi. I poslije Tita, Tito!
Uopšte ne znam ko je vlasnik ovog kafića (mada već slutim komentare da mi je kum ili eventualno brat od tetke) i da budem krajnje iskrena, u njemu nikad nisam ni kafu popila, ali gledajući prilog na "tuđoj" televiziji , bila sam srećna. Naravno, ne zbog lokalpatriotske patetike i marketinga, nego zbog duha koji vjerno dokazuje na kakve sve neočekivane i nevjerovatne načine prava i velika umjetnička djela mogu da žive sa stvarnim ljudima.
Kafić "Maraton" (naravnooooo) nećete naći u turističkim vodičima (ako ih uopšte ima) niti na visitors kartama Banja Luke, ali ćete ga zato lako pronaći, kad pređete preko mejdanskog kamenog mosta, pa desno. Ili, kad izađete na prvoj autobuskoj stanici "poslije" mosta. Čim skrene trinaestica.
Zašto je baš ovom mom Obilićevu dodijeljen talični broj 13 (?!?) kao oznaka najfrekventnije autobuske linije, ne znam, ali znam da naša trinaestica ima najprecizniji red vožnje i da sa njom nema kašnjenja. Od Alibabe do Lazareva, i obratno.
Na sljedećoj stanici, odmah poslije "Maratona", trinaestica se zaustavlja kraj fantomskog Doma penzionera. Zona sumraka.
Kako su se sva mejdanska djeca igrala kauboja i indijanaca na temeljima ovog zdanja, a roditelji, buduće babe i dede se nadali da će ostatak života provesti u nekoj od njegovih tada obećavajuće komfornih soba, nije da mi je svejedno što se taj, možda i moj budući dom, takođe nedavno našao na jednoj televiziji, samo iz Beograda.
Na sreću to nisam gledala, ali su mi ispričali da je Ivan Ivanović u svojoj emisiji "Veče sa Ivanom" nasmijao publiku vicem o Banja Luci. Rekao je (prepričavam, ne citiram) kako se u Banja Luci niko ne pridržava Zakona o sukobu interesa, jer je direktor Doma penzionera ujedno i vlasnik pogrebnog preduzeća!
E sad, da sam i ja šoumen (šouvumen?) kao spomenuti gospodin, ovo bi bila sjajna kopča sa sredinom aktuelne mejdanske TV priče i maratoncima, jer su i Topalovići - Pantelija, Maksimilijan, Aksentije, Milutin, Laki i Mirko, takođe vlasnici pogrebnog preduzeća, sjajnog naziva - "Dugo konačište"!
Priča bi se tu možda i završila, ali ima još jedna nevjerovatna kvaka. Život je pun nenapisanih predstava. Pogotovo u Mejdanu.
Ispod Zelenog mosta, ali na našoj strani, oduvijek je bila plaža, pa su i kupači sa Hiseta, sa druge strane mosta, prelazili na našu obalu, sve u kupaćim gaćama i ogromnim vrbaskim šlaufima - gumama od kamiona.
Kako je Grad Banja Luka u posljednih nekoliko godina uložio mnogo, hvale vrijednog napora i novca u uređenje ovog prostora, vjerovatno je slijedom komunalnih standarda i urbanističkih pravila, tik ispod Zelenog mosta morala biti postavljena i jedna žuta tabla na kojoj piše plaža i piše kraj, mada je i bez ove table svima jasno da je plaža plaža i da joj je tu kraj. Ali, zato je neko od anonimnih ispisivača urbane istorije Mejdana išarao slovo "k" na početku drugospomenute riječi i sad svi govore da idu na kupanje na plažu RAJ!
Maratonci, Dom penzionera, pogrebna preduzeća, Topalovići redom, Kristina, Đenka, Bili Piton i Raj tako su se sasvim slučajno svi zajedno našli na trasi banjalučke trinaestice, a ova kolumna je još jedan dokaz koliko je Đorđe Balašević zaista bio u pravu. Sva sreća da se svi mi s Mejdana nismo rodili u Njemačkoj. Ne znamo ni riječ njemačkog. *