Ako je ijedan sistem na nivou BiH uhodan i savršeno funkcioniše, onda je to, bez sumnje, državna služba. Poslanici su se potrudili da usvoje Zakon o državnoj službi BiH, te da ga povremeno izmijene i dopune, a onda je počeo raj za one koji su postali dio državnog aparata. Moguće je da je slično i sa entitetskim, kantonalnim i opštinskim administracijama, ali državni nivo je oličenje saradnje konstitutivnih naroda i ostalih, koji ovdje nisu ugroženi, što se personifikuje kroz ličnost prvog čovjeka Agencije za državnu službu Nevena Akšamije, a prije njega i Jakoba Fincija.
Državna služba je sistem postavljen tako da svaki zaposlenik, kada jednom postane dio tog aparata, ne treba da se brine za svoju budućnost. Nema tog prekršaja i povrede radne discipline koji će državnog službenika ostaviti bez posla. Ne može se reći da apsolutno svi uživaju. Položaj je bolji što je viši rang službenika, jer sića nigdje ne prolazi najbolje. Obično se red zavodi preko leđa zaposlenika koji su u najnižem platnom razredu, što je jedna od najčešćih klasifikacija državnih službenika. Tako se mjere štednje u zgradi bh. institucija na Marindvoru posljednjih dana zavode onemogućavanjem inostranih telefonskih poziva i ograničenjem poziva. Moguće je da će državni revizori pohvaliti ovu mjeru štednje, ali oni koji najviše troše imaju ili neograničeno pravo da telefoniraju i da mjesečno mijenjaju mobilne telefone, prateći trendove tri postojeća telekom operatera u BiH. Mnogi su u zgradu neke bh. institucije ušli kao srednjoškolci, a napustiće je kao doktori nauka, jer su fakultete i postdiplomske studije već završili, o trošku države.
Ima informacija da neki nikada nisu ni ušli u zgradu bh. institucija, a primaju honorare, vode se po ugovoru o djelu, a da niko ne zna kako ti ljudi izgledaju i kakve su to poslove od značaja za državu uradili pa im je isplaćen honorar.
Komisije su "zlatna koka", to je odavno svima jasno i nema pravilnika ni odluke kojom će se spriječiti naplaćivanje zasjedanja najmanje tročlanih komisija, a nekada i petnaestočlanih interresornih radnih grupa. Kada bi običnim smrtnicima palo na pamet da traže organizovanje dana otvorenog parlamenta, onda bi mogli da zavire u obnovljene zgrade sa debelim itisonima, mermernim stepenicama, kožnim foteljama i restoranima sa najjeftinijom hranom u državi. Neki su srećni što im je bog podario rođake koji su ih tu doveli ili stranačke lidere koji su primijetili njihov požrtvovani rad pa su im omogućili ugovor o djelu, radu i, na kraju, prvo mjesto na listi uspješnih kandidata krajnje napete konkursne procedure. Ne može se reći da se prvi ljudi bh. institucija ne zalažu da ovaj sistem bude unaprijeđen, pa predlažu što efikasnije načine prijema državnih službenika. Oni, doduše, primijete da sistem nije savršen onog momenta kada ne zaposle osobu kojoj su to obećali, pa im je neka procedura stala na put samo zato što je i neki član komisije imao svog kandidata. Oni naivci, koji su na konkurs izašli samo zato što su ispunjavali sve uslove i imali dodatne bodove zbog svojih profesionalnih dostignuća, mogu samo da proklinju dan kada su počeli da misle svojom glavom i ulažu u svoje obrazovanje, a ne stranački angažman. Kako reče nedavno jedan od prvoplasiranih na listi uspješnih kandidata, nakon što je dobio drugi mandat u udobnom kabinetu: "Niko nije kriv što je mala bara, a mnogo je krokodila." Bara bi se hitno trebala povećati, jer mulja i blata ima dovoljno i za "La Coste".
U nekim strankama tvrde da se ne petljaju u zapošljavanje i da često o rukovodećim pozicijama ni ne vode polemiku na sjednicama kadrovskih komisija, dok neki drugi stranački lideri kažu da svi rade tako, pa što bi oni bili izuzetak. Zato ne čudi da za pojedine direktore ni iz tri pokušaja ne možemo pogoditi koja ga je tu stranka imenovala, jer nakon svakog formiranja vlasti nađe se politička partija koja će ga prigrliti i dati mu zasluženu fotelju. Rezultati rada, treba li reći, su izuzetni, ispunjen je plan, a svi izvještaji su usvojeni na sjednicama Savjeta ministara i parlamenta BiH.
Mnogo bi manji problem bio da stranke po dolasku na vlast imenuju i rukovodeće službenike i lijepo to podijele kao i mandate imenovanih zvaničnika. Tako bi se znalo šta kome pripada i ko čime rukovodi. Ovako, niti su stranke sigurne u postupke kadrova koje su imenovale, niti oni kome odgovaraju, a rijetki su oni koji se posla prihvate da bi ga obavili odgovorno i pošteno.
Zakon o državnoj službi BiH jedan je od mnogih koji je urađen uz asistenciju stranaca, a svaki pokušaj izmjena prvo ide na analizu kod visokog predstavnika i njegove administracije, nakon čega slijedi pismo preporuke poslanicima šta mogu, a šta ne. Konstitutivnost naroda je zagarantovana u bh. institucijama pa kandidati koji hoće da konkurišu prvo pitaju je li konkurs za B, H ili S komponentu. Jeste da se ove komponente često mjere na apotekarskoj vagi, pa često nedostaje nekoliko grama prvih drugih ili trećih, ali sve to može se namiriti u nekoj drugoj instituciji. Žučne sjednice Savjeta ministara, šuškanje iza leđa na nacionalnoj osnovi i vitalni interesi entiteta najlakše se zaborave kada baru treba popuniti krokodilima. Za one koji nisu krupne zvijerke u ovoj bari najvažnije je da šefa ne zovu tetak, amidža ili kume, kako to inače čine, i doživjeće dug radni vijek ovjenčan jubilarnom nagradom izraženom u konvertibilnim markama.