Federalna televizijia ili, tačnije, propagandna mašinerija Zlatka Lagumdžije našla je novu žrtvu iz Republike Srpske nad kojom se brutalno iživljava posljednjih mjesec dana. To je glavni tužilac Tužilaštva BiH Milorad Barašin.
Da, to je onaj isti Barašin koji je, eto, do juče bio glas razuma sa druge strane entitetske granice, glavna zvijezda, beskompromisni borac za pravdu, udarna pesnica koja je trebalo da samelje kičmu diktatorskom režimu u Banjaluci. I još puno, puno toga nakićenog onako kako to samo znaju slatkorječivo opisati šezdesetminutaši.
Ali okolnosti se promijene preko noći i prosječno informisanom čovjeku nikako da bude jasno šta se to sarajevskom političkom estabilišmentu zamjerio Milorad Barašin?
Istina, moram priznati da nisam posljednjih godina impresioniran radom tog tužioca, koji se spletom okolnosti našao tu gdje je, pa sam mu posvetio nekoliko oštrih tekstova, u kojima sam se bavio njegovim prisnim odnosom s predsjednicom Suda BiH Meddžidom Kreso, koja je u stvari eksponirani dio projekta po kojem Bošnjaci državu treba da prave preko pravosudnih poluga, koje je u domaće zakonodavstvo ugurao Pedi Ešdaun.
Upravo medijska golgota kroz koju danas prolazi Milorad Barašin potvrđuje teoriju po kojoj su Sud i Tužilaštvo BiH pravni mehanizmi koji treba da slome otpor politici unitarizacije, koju zagovaraju sarajevske stranke i dio međunarodne zajednice, a kojoj se svojski opiru srpske i hrvatske partije.
Svako ko u određenom trenutku zasmeta tom projektu završi u blatu, pod kotačima FTV-a, čiji su medijski istraživači, eto, napokon otkrili da je Milorad Barašin, glavni tužilac, ni manje ni više nego direktni zaštitnik organizovanog kriminala, kako u Republici Srpskoj, tako i u dijelovima Federacije gdje su, pogađate, kantoni s većinskim hrvatskim stanovništvom.
I zaista, zašto je Milorad Barašin naprasno, preko noći, zasmetao toj sarajevskoj političkoj kuhinji? Šta se to on zamjerio Zlatku Lagumdžiji i njegovim frendovima iz OHR-a, pa da na njega odmah puste svoju elitnu medijsku jedinicu? Zašto to, na primjer, nije krenuo malo s bokove preko "Oslobođenja" ili "Dana", recimo? Vildana Selimbegović bi, takođe, veoma rado dočekala da ga prvo ona provoza po svojim stupcima, a onda baci da se na njemu iživljavaju državotvorni kolumnisti Zija Dizdarević i Gojko Berić. Mora da je čitava stvar u vezi s Barašinom bila veoma hitna pa je odluka pala na direktan udarac u čelo.
Krenimo redom. Prvo, postalo je sasvim jasno da Tužilaštvo BiH neće podići toliko željenu, najavljivanu i politički potrebnu optužnicu protiv Milorada Dodika i ostalih za kriminal, koji je, navodno, ugrađen od temelja zgrade Vlade Republike Srpske do onih bonsaija i fontana na Trgu Republike. Nema dovoljno elemenata da je krivično djelo počinjeno, stručno su formulisali i istražioci SIPA u svom izvještaju dostavljenom tužiocima nakon što su godinama pretresali papire, ugovore i fakture.
Ni pritisci kojima je već mjesecima izložen Barašin iz tog sarajevskog političkog kazana, u kojem ima i dijela međunarodnih institucija, jednostavno nisu pomogli da se ovjeri optužnica za koju se unaprijed zna da bi bila odbačena. Potpuni ćorak.
Dio tih pritisaka usmjeren je i da se pokrene bilo kakva nova istraga protiv Dragana Čovića da se lakše slomi njegov otpor platformaškom unitarizmu u Federaciji.
Prema tvrdnjama dobro obaviještenih u pravosudnim krugovima, čak četiri tužioca uključena su u tu neformalnu istragu o Čoviću. Kopaju, rove, traže na sve strane da bilo šta skrpe, a vremena im je sve manje. Upravo u tom političkom fabrikovanju optužnica i forsiranju istraga glavni tužilac nije želio da učestvuje.
Drugo, postalo je sasvim jasno da Odjeljenje za ratne zločine završava istragu u tri slučaja i to o ulozi bivšeg komadanta Armije RBiH Sefera Halilovića u zločinima u Konjicu, koji bi trebalo da završi sa lisicama na rukama, kao i egzekutori iz vojne jedinice "Zulfikar".
Uskoro se očekuje i podizanje optužnice protiv Atifa Dudakovića, komandanta bihaćkog korpusa, zbog zločina nad Srbima u Krajini, kao i optužnica za slučaj "Dobrovoljačka", u kojoj će se naći imena Jovana Divjaka i Ejupa Ganića.
Kako u narednom periodu budu pristizale ove optužnice, sarajevski političari biće sve više na udaru sopstvene javnosti koju svih ovih godina medijski drže što manje opterećenu ratnom prošlošću komandanata Armije RBiH, usmjeravajući procese u Tužilaštvu na zločine koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske ili HVO-a.
I treće, možda i najteži Barašinov grijeh je što nije zaustavio proces u slučaju "reket" i Damira Hadžića. Taj slučaj je politički mač koji visi nad vratom Zlatku Lagumdžiji i vrhu SDP-a i koji je sve teže kontrolisati. Odluka je morala biti brzo donesena i pokrenut je proces izbacivanja Milorada Barašina iz fotelje glavnog tužioca.
Naravno, čitav scenario je do detalja razrađen, podijeljene su glavne uloge, a jednu od njih igra i Vesna Budimir, koja bi trebalo da zauzme Barašinovo mjesto. Sve postaje jasnije kada se zna da se radi o sestri Lidije Korać, koja je visoki funkcioner, naravno, SDP-a.
I to je to. Jednostavna priča o pravosuđu, toliko osporavanim i branjenim institucijama koje sve ove godine stvaraju samo iluziju o državi i pravdi.