Počela je hrvatska movida, kažem strancima i zabrinutim našijencima u inozemstvu, pojavili su se mladi poduzetnici koji će promijeniti image domaće kapitalističke scene (ne i supstancu što je, kao i u svakoj drugoj tranziciji, od Rijeke do Šangaja, vezana za visoke kadrove bivših režima). Navodim blistav primjer Branka Vidića, predsjednika Uprave City Expressa.
On ima trideset godina, gotovo iz ničega izmađijao je veliku firmu za brzu dostavu, koja je pretprošle godine imala tristo zaposlenih i ostvarila sedam i pol milijuna eura prometa. Utrkuje se na velikim jedrilicama, druži s mlađim tipovima u tamnim odijelima koji imaju manje banke i slične poslove, pa mi se čini da se stvara društveno tkivo sutrašnje agramerske meritokracije koja će izgledati neusporedivo bolje od gremija de luxe Vlaja i Hercegovaca koji su zaposjeli niže sljemenske brežuljke, odakle promatraju kako kola novac kanalima kontrolirane hrvatske ekonomije.
No da uopće nije važno tko je odakle i što su mu roditelji, nego samo ono što je od sebe napravio, najbolje prikazuje Zdravko Marić. Jedan obični splitski momak, ležerni fakin koji je kao i svi klinci iz toga podneblja obožavao jedino nogomet, ali kako za taj sport nije imao dovoljno talenta, a ni tenis mu nije išao dovoljno dobro da barem osvoji Wimbledon, postao je poduzetnik, sportski promotor, te osnovao firmu koja organizira hrvatske Sportske igre mladih, pokret koji svakog ljeta okupi 30.000 klinaca na natjecanjima u deset disciplina - od malog nogometa do graničara. Finalisti, njih skoro dvije tisuće, potpuno besplatno putuju, borave i natječu se na velikoj završnoj sportskoj priredbi u Splitu, a račun plaćaju velike zle korporacije.
Marićeva mama, jedna pobožna gospođa iz Dicma, metropole naše ultramontanske Dalmacije, od jutra do mraka moli Isusa da joj sina izvede na pravi put, svjesna temeljne slabosti njegova značaja. Njen Zdravko, visoki momak s dugom, ravnom kosom, koji frapantno nalikuje mladom Andyju Garciji iz `Kuma 3`, tu slabost i ne krije: `Nikad nisan volija učit`, kaže, ali, pravda se, `zato san volija radit...` Prvo je samo po Splitu igrao nogomet i provlačio se kroz srednju turističku. Njegovi kompići potpisali su prve ugovore za profesionalne timove, a on je s jednim frendom organizirao veliki koncert Miše Kovača u Širokom Brijegu.
Trebalo je crvenog Mišu prodati nabrijanim Hercegovcima 1994. godine, ali Marić je kao stvoren za naizgled neizvedive pothvate. Zatim je priredio veliki beach party u Rogoznici, što je također bilo dosta frkovito, jer je još trajao rat, a pala je i kiša. Potom se upustio u organizaciju masovnih turnira u malom nogometu, što mu je išlo sjajno, pa ga je zapazio Česić Rojs i angažirao kao menadžera Nogometnog kluba Posušje. Sa dvadeset godina od Česića je fasovao službeni mercedes. Sve ostalo je historija...
Zgodan, bezbrižan i vrlo čedan dečko koji ne pije, ne puši, ne drogira se i ne vara djevojku s kojom hoda od gimnazije, pa uvijek ide na spavanje u pola jedanaest, sve što je postigao, ostvario je na čistu beskonfliktnost i `feelgood` pristup, koji u potpunosti kompenzira njegovu neodoljivu nametljivost. U poslu on, naime, djeluje u skladu s američkim standardima poslovne etikecije, što ih je najbolje definirao direktor internacionalnog izdavaštva korporacije `Penthouse` kad me primio u društvu Njujorčanina našega porijekla, koji je sastanak i ugovorio, pa tome našem čovjeku iz sjevernog Bronxa u ugodnom razgovoru rekao: `Gospodine, odlučio sam s vama napraviti posao jer sam uvidio da ste vi pravi američki biznismen - kad sam vas izbacio kroz vrata, ušli ste natrag kroz prozor!` No, nije imao priliku upoznati Zdravka Marića - taj bi mu ušao kroz dimnjak, kao Djed Mraz, a od taktičkih radnji za uspostavljanje kontakta, dosad je isprobao sve, od peterosatnog stražarenja pred jahtom Romana Abramovića, do sačekuše u kojoj je uvrebao premijerovu ženu, a zatim se insinuirao njegovom ispovjedniku...
Ne možeš ga izbjeći, ali to nije nikakav naporni ludonja, koji te davi svojim promašenim idejama, nego ugodan, savršeno normalan momak, pozitivan i uvjerljiv, pa čim s njim provedeš deset minuta, spreman si bilo što učiniti za realizaciju i unapređenje njegovih zamisli. Ruski tajkun Željeznjak zato mu je u `Esplanadi` i rekao: `Ne, dragi mladiću, ne želim s vama popiti kavu - to bi me previše koštalo!`
Ako mu se Željeznjak i uspio ukloniti, nisu svi mogući balkanski kapitalisti, nepristupačni ministri u hrvatskoj vladi, turski industrijalci i engleski sportski dužnosnici. Vlasnik i predsjednik Premijer lige, David Ricards napisao mu je takvo toplo pismo preporuke, da bi se i Zdravkova majka sigurno rasplakala od ganuća da ga pročita. Osim toga, Richards je prihvatio položaj počasnog predsjednika Igara.
On smatra kako je Marićev pothvat dokaz sposobnosti nacije da se priključi Uniji. Da je Sanader pametan, dao bi nogu u dupe Vladimivu Dvobnjaku, pa briselski pregovarački tim povjerio mladom Splićaninu, koji, međutim, nije dovoljno glup da takvu ponudu prihvati. U ruci ima stvar koja će se tek neslućeno razviti kad njegov paralelni olimpijski pokret, s potencijalom tek nešto manjim od Coubertinovog, u idućoj iteraciji izađe na internacionalnu scenu...
Samo ću zamisliti nepriliku u kojoj bi se našli briselski mandarini ako bi pokušali izbjeći Marićevo lobiranje za Hrvatsku - istodobno zazvonili bi svi telefoni i mobiteli u kući, u uredu i kod ljubavnice, a kad bi se na bilo koji javili, s druge strane začuli bi ležeran glas mudrijaša s jakim splitskim naglaskom: `Ma, jesi li to ti, Baroso, gospe ti? Zoven te cili dan...`