Kao da se ništa nije izmijenilo od sredine devetnaestog vijeka, kada je počela da oživljava ideja komunizma. Odmah su se tada, u to bivše vrijeme, sve sile Evrope ujedinile protiv te nove nemani, protiv komunizma. Ništa drukčije nije ni danas, u doba informatičke revolucije, da su svi u službi kapitala krenuli u bespoštednu borbu protiv tog komunističkog zla. Svejedno što je komunizam kapitulirao u svim evropskim zemljama, opasnost još postoji. Ta lijeva misao čvrsto je zasjela u nekim južnoameričkim zemljama, u Aziji, ali i u zemljama zapadne Evrope gdje su česti prosvjedi s crvenim zastavama.
Poznato je da su sve one zemlje koje su imale na čelu komunističku vlast bile zapravo diktature. I u tim državama gdje je represija policije vodila glavnu riječ ljudi su stradali s milijunima žrtava. Pa ipak, u današnjoj Rusiji i u istočnim dijelovima Njemačke, nostalgija za komunističkom vlasti još je evidentna. O našem sjećanju na dobra stara vremena da se ne govori! Šta je to što je dosta ljudi zarazio i pored bjesomučne kampanje protiv tog bauka?
To je na prvom mjestu nesigurnost radništva za svoj posao, za svoju egzistenciju. A onda krizni talas koji ne donosi dobar pogled u budućnost. Vlast međunarodnih korporacija i banaka, vrijednost koja se ogleda samo u tržišnoj utakmici, sučeljavanje sa beskrupuloznim i pohlepnim kapitalistima.
Kod nas, na ovim balkanskim prostorima, još traje bjesomučna borba protiv komunizma, nema te informativne kuće, nema tog javnog radnika koji s mržnjom ne govori o komunistima, svejedno što je i on bio ugledni član Saveza komunista. A velika većina njih nemaju pojma o čemu govore, jer nikada nisu pročitali "Manifest komunističke partije" Marksa i Engelsa. Opšte mišljenje da je komunizam ono što je iznjedrilo Staljina, Pol Pota, Mao Cedunga, pa i Tita. Onaj ko bi danas čitao "Manifest" vidio bi da je to zapravo borba protiv današnjeg liberalnog kapitalizma, protiv ovog divljaštva koje se nama danas događa. Nije bez razloga jedna od najčitanijih knjiga Marksov "Kapital", u kojem je veoma precizno objašnjana analiza kapitalizma.
Ovih su dana najviši katolički svećenici u Hrvatskoj digli glas protiv neoliberalističkog sustava, koji osiromašuje ljude, uništava porodice, izopaćuje moralna načela. Trka za profitom, kažu ovi svećenici, ništa dobro ne donosi hrvatskom narodu. Izgleda kao da popovi prepričavaju "Manifest komunističke partije", što je blizu istine, jer su u monoteističkim religijama, u Kuranu i Bibliji, iste platforme za ljudsku jednakost i pravednost, za moralni integritet kao kod komunista. Ali ono zašto su katolici najviše protiv komunista je što je marksistička misao jednako protivna vjerskoj supermaciji, kao i posjedovanje velike količine novca, što ga Vatikan ima.
Veoma je probitačno prozivati komuniste i njihove ostatke za krivnju što nam se događa. A Marks se ne pominje i tamo gdje bi trebalo, u obrazovnim ustanovama, pa mi je čudno što oni glupani iz političkog i javnog života još ponekad prozivaju komuniste kao opasnost. Neistomišljenici sa Sulejmanom Tihićem najgore što mogu za njega reći jeste da je komunjara. Da je takav, bio bi dobar, no on je zaštitnik naših divljih kapitalista, onih koji svoj nemoral iskazuju varajući državu.
Uništena radnička klasa nema šanse da se oporavi, nego razjedinjena, sa sindikatom koji se ponaša sluganski prema vlastima, nema snage jer nema ko da im uzvikne: proleteri svih zemalja ujedinite se! I nije stvar u tome hoće li naša vlast imati novca da zadovolji sve bijedne i osiromašene, hoće li nabaviti kredite da nahrani sva gladna usta, nego hoće li se promijeniti koncept naše društvene zajednice, hoće li vlast nad proizvodnjom i novcem biti u rukama samo nekolicine tajkuna. A naša nijedna partija, SDP, koja smatra da je tržište glavni regulator prozvodnih odnosa, ni SNSD, koji vidi jedini opstanak u nacionalnoj opciji, ne vidi radnika.
Za međunarodnu zajednicu je neupitno da za nas propagira kapital odnose, da budno prati da ne bi neki komunista progovorio o radničkim pravima. Za te strance je mnogo prihvatljivija ideja nekog fašiste, koji je mrzitelj svih onih koji su drugačiji, nego borac protiv neokapitalističkog raja. Moraju se zaštititi svi oni koji omogućuju protok kapitala i robe, pa tako u našoj zemlji načičkati jednu banku pored druge, da bi od naroda isisali i posljednju paru. Ako su banke ikakva proizvodnja, onda su proizvodnja kapitalizma.
Trpiće naša vlast, trpiće stranci svaki bunt na ulicama ako je samo pojedinačan, ako tu na čelu ne stoji neki ujedinjeni sindikat. Bauk ujedinjenog radništva kruži nad našom zemljom, no to je još vizija, daleko smo od toga da proizvodnja bude u rukama onih koji rade, a ne u rukama varalica - pojedinaca. Bauk neke radničke sile još se nije pojavio.