Posle proglašenja nezavisnosti Kosova, 17 februara 2008. godine, usledio je niz aktivnosti Srbije i srpske zajednice na Kosovu, koje su stvarale utisak da je Srbija u izvesnoj prednosti u odnosu na sponzore jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Takav utisak je posebno ostavljala aktivnost diplomatske blokade Srbije po pitanju statusa u SB UN-a, koja je koordinisana s Moskvom.
Međutim, posle upada zaposlenih u sudovima Republike Srbije koji deluju na teritoriji severenog Kosova, 14 marta 2008. godine, u zgradu UNMIK-a u severnoj Mitrovici, usledila je akcija UNMIK policije u cilju vraćanja kontrole nad zgradom. Prilikom sporovođenja uhapšenih demonstranata, 17. marta 2008. gdoine, došlo je do sukoba UNMIK policijskih snaga i građana. Tada su intervenisale snage KFOR-a. Posle kraćeg oružanog sukoba bilo je troje mrtvih, od kojih su dva međunarodni policajci, više desetina povređenih i nekoliko desetina uhapšenih. UNMIK se povukao iz sverenog dela Mitrovice, a KFOR je nastavio da obezbeđuje red i mir.
Dramatični trenuci, 17 marta, su najavili značajan preokret u situaciji na Kosovu i u međunarodnom pozicioniranju prema ovom pitanju. S obzirom da je u sva tri slučaja prekršena Rezolucija SB UN-a 1244, a i da su aktivnosti bile organizovane od lokalnih srpskih vođa, a podržane od pojeidnih zvaničnika iz Beograda, Srbija se našla u nezavidnoj poziciji. Ne bi se trebalo iznenađivati ukoliko SAD i EU, posle isteka predsedavanja Rusije SB stave na raspravu u SB UN-a događaje od 17 marta 2008. godine. Ovakva rasprava bi mogla da dovede do upozorenja Srbiji da se uzdržava od aktivnosti koje ugrožavaju regionalnu stabilnost. Time bi se Srbija ponovo našla pod pretnjom sedmog poglavlja Povelje UN-a, koje odobrava i upotrebu silu protiv onoga ko ugrožava regionalni mir i stabilnost.
Istovremeno, za Srbe na Kosovu započeli su dani preispitivanja odluke da li da nastave da žive na Kosovu ili da ga napuste. Za Beograd i srpske političare na samom Kosovu otvoreno je pitanje da li su u stanju da vode politiku koja ne vodi ka gubljenju ljudskih života. Zapravo, u interesu Srbije je da se na Kosovu očuva mir i da ono bude stabilno. Nestabilno Kosovo je izazov bezbednosti Srbije kao i saradnji na održanju bezbednosti na zapadnom Balkanu.
Ovih dana predstavljaju ispit za UNMIK administraciju i to da li je sposobna da, pregovorima i političkim delovanjem prekine započeti lanac nasilja koji bi mogao, ako se pretvori u nove oružane sukobe, da prouzrokuje gubitak mnogih ljudskih žrtva kao i novi talas srpskih izbeglica.
Na UNMIK-u je da razdvoji suprotstavljanje ilegalnom zaposedanja zgrade UNMIK-a kao izraz reakcije građana na pravno neutemeljeno proglašavanje nezavisnosti Kosova od pokušaja da se provokacijama uspostavi nova sudska vlast. UNMIK bi trebalo da postane aktivni kanal komunikacije i pregovora sa ciljem stabilizacije Kosova i Srbije. Prvi ispit UNMIK je položio kad je uticao da uhapšeni demonstranti brzo budu saslušani i pušteni na slobodu. Ostaje da objasni i umanji negativne poruke politički opasne odluke UNMIK-a da uhapšeni ljudi budu odvedeni u zatvor u Prištinu. Ovim aktom je produbljeno već postojeće veliko nepoverenje Srba i Albanaca. Time je Kosovo dodatno udaljeno od međuetničke saradnje. Pažnju zaslužuje i to da je UNMIK dozvolio da se kriza produži do 17. marta i da sila bude upotrebljena na dan godišnjice albanskog ekstremističkog nasilja protiv Srba, iz 2004. godine. UNMIK bi morao da preuzme političku i moralnu odgovornost za poruku koja se šalje činjenica da je policijska akcija preduzeta na dana 17. marta, kako bi mogao da nastavi svoje delovanje u srpskim sredinama.
U međunarodnom prisustvu na Kosovu primetna je različitost pristupa sadašnjem trenutku i budućnosti ovog prisustva na Kosovu kao i sukobljavanje vezano za način reagovanja na aktivnosti Srbije i srpske zajednice na Kosovu između UNMIK-a i Sekretarijata UN-a, na jednoj strani i dolazeće EU misije kao i EU perdstavnika u UNMIK-u to jest IV stuba, s druge strane.
UNMIK nastoji da produži svoje delovanje, posebno u srpskim enklavama i na severu Kosova, očekujući da odluka o njegovom delovanju bude donesena u SB UN-a, a EU vrši pritisak da se UNMIK što pre povuče. Otuda je u susretu s protestima Srba posebno na severu Kosova UNMIK kritikovan za navodnu popustljivost perema srpskim zahtevima. Najnoviji primer za to predstavlja veliko nezadovoljstvo EU predstavnika s delovanjem regionalnog administratora UNMIK-a u Mitrovici. Ovaj je, prema kritikama predstavnika EU, svojom popustljivošću ohrabrio Srbe sa severa Kosova da eskaliraju u svojim zahetvima. I dok je UNMIK zagovarao postepenost u rešavanju problema i pregovore, dotle je EU tražila da budu obustavljeni svaki pregovori i da UNMIK zgrada bude vraćena upotrebom policije i snaga KFOR-a.
I dok traju ovi sukobi koji za cilj imaju da se ubrza prenošenje što većeg dela nadležnosti UNMIK-a na kosovske institucije i na EULEX, započeo je rad na pripremi kompromisnog rešenja. Izgleda da se ovo kompromisno rešenje traži u pravcu reforme UNMIK-a, odnosno smanjenja obima njegovih nadležnosti, ali i na njegovo zadržavanje kao kanala komunikacije između Srbije i srpske zajednice, na jednoj strani, i kosovskih institucija i misije EU, na drugoj strani. Pri tome se pominje da bi tranzicioni rok mogao da bude produžen za pet godina, odnosno dok se ne nađe rešenje u SB UN-a za promenu Rezolucije SB UN-a broj 1244.
Sa svoje starne KFOR je podigao stepen pripravnosti uz nastojanje da održava redovne kontakte s Albancima i Srbima i drugim stanovnicima Kosova. KFOR za sada planira svoju misiju na pet godina i nastoji da uspostavi i održava redovne kontakte sa Srbima. Predstavnici KFOR-a ukazuju da su naučili lekciju iz nasilja albanskih ekstremista od 17. do 19. marta 2004. godine, kada su UNMIK i KFOR ispoljili brojne slabosti, ali napominju da, iako su bolje trenirani i opremljeni, da nisu obučeni za policijske poslove i da bi se mogle ponoviti neke od slabosti. Srbi su posebno zaintersovani da ih KFOR brani, u slučaju napada albanskih ekstremista, a ne da ih evakuiše u "bezbedne zone", iz kojih se nikad nisu vratili u svoje domove, kako što je to činio 2004. godine. Istovremeno, Srbi ukazuju da nemaju poverenja u KFOR, ali i da znaju da je on jedina preostala institucija koja može da ih brani u slučaju napada.
Srbi na Kosovu su zbunjeni i kontradiktornim porukama iz Beograda, zavisno od toga da li dolaze od krugova bliskih predsedniku Srbije Borisu Tadiću ili predsedniku Vlade Vojislavu Koštunici. Posebno su Srbi u enklavama centralnog Kosova i Pomoravlja uplašeni radikalizmom Srba na severu Kosova i nasilnim aktima međunarodnih snaga. Sve je primetniji napor ovih Srba da se samoorganizuju autonomno od Beograda i da pokušaju da uspostave što bolju saradnju s UNMIK-om. Mada još Srbi s Kosova isključivo slede poruke iz Beograda.
Eskalacija nasilja na Kosovu je podstakla raspravu, u vođstvu i javnosti Srbije, o tome da li će odgovor Srbije na proglašenje nezavisnosti Kosova dovesti Srbiju u izolaciju od spoljnog sveta i do mogućeg novog ratnog sukoba. No, ono što je sigurno je da se pokazalo da u vrhu države nema saradnje i međusobnog poverenja. To s pravom nameće pitanje da li će Srbija moći na rok duži od godinu dana da se suprotstavlja međunarodnom priznavanju nezavisnog Kosova.