Niko sa sigurnošću ne zna kako će na kraju završiti ova priča o zaključcima Narodne skupštine, ali kako god da završi politički dobitnik je Republika Srpska.
Bar bi tako trebalo da bude, jer, kako do danas stvari stoje, od ultimatuma s kojim je u čitavu priču ušao Valentin Incko da zaključci moraju biti poništeni i tačka, u OHR-u su dobro ohladili situaciju nudeći kompromisno rješenje da se zaključci preformulišu u deklaraciju.
Ključnu ulogu hlađenja situacije ima američki ambasador u BiH Čarls Ingliš, koji je nekoliko dana prije Incka boravio u Banjaluci i koji tvrdi da se trenutno ne radi ni o kakvoj političkoj krizi niti sukobu međunarodne zajednice s Miloradom Dodikom već se radi, kako je rekao, o neslaganjima s namjerama i aktivnostima koje proizlaze iz nekih aktivnosti Narodne skupštine RS.
"Oni su usvojili određene zaključke, a mi znamo da su zaključci forma koja je obavezujuća i proizvodi pravne posljedice. No, zvaničnici RS kazali su nam da im namjera nije bila da naprave izvršni dokument, nego da daju političku izjavu. Vjerujem da ovo neslaganje lako može biti razriješeno. Parlament RS ima nekoliko vrsta sredstava za to. Zaključci imaju snagu zakona, ali deklaracija nema! Time bi bile potvrđene riječi lidera RS da su željeli dati političku izjavu. Naravno, mi bismo bili zasigurno protiv i takvog čina, jer se govori o ovlastima koje pripadaju državi. Ali, s deklaracijom bismo imali politička, a sa zaključcima imamo i pravna neslaganja", rekao je ambasador Ingliš.
Međutim, nakon razgovora Valentina Incka i nekoliko ambasadora zemalja Evropske unije s predstavnicima Republike Srpske u ponedjeljak veoma teško je očekivati da će se čitav ovoj nesporazum riješiti na način kako to predlaže Ingliš, jer je danas, valjda, teško naći poslanika u parlamentu RS koji bi mogao da dva puta različito glasa o skoro identičnoj svari i da to predstavi kao častan kompromis. Ipak, trebalo bi prvenstveno da vode računa o dignitetu institucije koju predstavljaju, ali i o ličnom političkom moralu.
Znači, Valentinu Incku ostaje ona krajnja solucija da sutra, 11. juna, do kada je dao rok Narodnoj skupštini, svojim bonskim ovlaštenjima stavi sporne zaključke van snage. Bez drastičnih kažnjavanja, odnosno smjena političkih lidera Republike Srpske, kako to iščekuju u pojedinim krugovima u Sarajevu.
Ali tu nije kraj samoj priči o OHR-u, o bonskim ovlaštenjima i o vanrednom političko-pravnom statusu u kojem se nalazi BiH koji proizlazi iz proste činjenice da u državi s međunarodnim subjektivitetom postoji nekakva strana institucija s ovlaštenjima kojima može da kreira svu društveno-političku scenu u njoj.
Jer i poslije 11. juna ostaje pitanje šta s OHR-om u BiH? A odgovor na njega više muči Evropsku uniju i međunarodnu zajednicu nego domaće političke aktere, jer OHR sve više postaje dio problem, a ne dio rješenja. I to je ona politička dobit za Republiku Srpsku iz koje su posljednjih godina sve glasniji zahtjevi za ukidanjem te institucije.
I upravo je svojim ultimativnim pismom parlamentu RS Incko više nego ijedan visoki predstavnik prije njega postavio ovo pitanje na dnevni red ne samo sljedeće sjednice Savjeta za implementaciju mira već i mnogo šire političke rasprave od Brisela do Vašingtona.
Jer, sve je teže braniti tezu da je OHR još potreban u državi kojoj je Evropska komisija definisala uslove na osnovu kojih će, kada ih ispuni, njena molba za sticanje statusa kandidata za EU biti prihvaćena.
Tačna je i Inckova konstatacija da su BiH potrebne reforme da bi na kraju završila kao punopravna članica EU i da još niko iz BiH nije predložio sveobuhvatnu strategiju tih reformi. Ali pogrešno je misliti da OHR treba da bude pokretač i krteator evropskih reformi.
Uloga OHR-a, ukoliko međunarodna zajednica istinski želi dobro ovoj državi, treba da bude svedena na aktivnu misiju EU, koja će domaćim vlastima pružiti punu pravnu, materijalnu i svaku drugu pomoć u savladavanju evropske lekcije o kompromisu, toleranciji i dijalogu. I ništa više.
Takav stav je potreban sada kada je očito da ustavne promjene postaju glavno političko pitanje u BiH. A nije li i američki potpredsjednik Džozef Bajden tokom svoje nedavne posjete upravo to naglašavao dajući jasno do znanja na koji način nova administracija u Bijeloj kući planira pomoći BiH?
"Radićemo s političkim liderima da ih ohrabrimo kako bi se našla ona vrsta kompromisa potrebna da BiH ide evroatlantskim putem", rekao je tada Bajden naglasivši da misli na one političke lidere koji teže kompromisu i prihvataju činjenicu da BiH mora biti jedinstvena država s dva entiteta i da svaka promjena njene strukture mora imati pristanak sva tri naroda, ali ne na račun "ostalih". I to je jedini moguć, realan i pragmatičan pristup.
Ali upravo između takvog pristupa međunarodne zajednice i domaćih lidera stoji današnji OHR, čija unutrašnja struktura ne dozvoljava njegovu primjenu. Struktura koja neprestano podgrijava i uvjerava sarajevski politički estabilišment i javnost da bi bez OHR-a došlo do raspada države i sličnim političkim teorijama po kojima se svi problemi u BiH na kraju svedu na Republiku Srpsku.
Takav stav ohaerovske strukture posljednjih nekoliko godina direktno je uticao na sve veće udaljavanje Banjaluke i Sarajeva i razbijao je svaki pokušaj izgradnje međusobnog povjerenja ali na drugoj strani je podsticao i sve one u Banjaluci kojima su drage priče o otcjepljenju Republike Srpske.
Današnja struktura OHR-a je glavni krivac što u sarajevskoj političkoj ali i drugoj javnosti ne postoji osjećaj za druge. Dozvolila je da se pojedini bošnjački lideri često prilično cinično i bezobrazno odnose prema legitimnim interesima, ustavnim pravima Srba i Hrvata. Zbog toga u javnosti RS postoji jako uvjerenje da OHR u stvari radi samo u korist Bošnjaka.
I zbog toga Incku ostaje da sam završi ovaj svoj bečki valcer oko zaključaka. Ipak je to, izgleda, samo jedan ples u ustavnoj igranci na koju bi se brojni službenici OHR-a tako rado ubacili.