Belgijanci su prošlog mjeseca nizom uličnih performansa obilježili godišnjicu bez državne vlade, iako su rekord proglasili još početkom godine, kada su nadmašili iračkih 290 dana bezvlašća.
Ova godišnjica prema medijskim analizama postavila je dosad neviđen politički standard, a belgijski premijer Iv Leterm, koji je u prelaznom periodu još od aprila prošle godine, ali se uredno svakodnevno pojavljuje na poslu, u avgustu će se moći pohvaliti da je prvi predsjednik vlade u svijetu koji je više vremena proveo u tehničkom nego u izabranom mandatu.
Problem formiranja vlasti u Belgiji kulminirao je zbog zahtjeva flamanske konzervativne stranke za većom autonomijom, što je zasad potpuno neprihvatljivo za valonske socijaldemokrate.
Neoflamanska alijansa, desničarska partija, na izborima u Flandriji dobila je oko 30 odsto glasova, što je bilo dovoljno da bude vodeća stranka u parlamentu.
Njena politika zasnovana je na težnjama Flamanaca, kojih ima oko šest miliona i koji govore holandskim jezikom, o prenosu većih ovlaštenja sa države na regije, uslovljavajući time formiranje vlade. S druge strane, socijaldemokrati, koji nastupaju u ime 4,5 miliona Valonaca, ne žele o preuređenju pregovarati sa strankom za koju se smatra da želi raspad Belgije.
I tako, dok traju politički pregovori, tačnije njih i nema baš, Belgija u ovom prelaznom periodu nije osjetila baš nikakve potrese u normalnom funkcionisanju, a procjene su da bi, ukoliko se u naredna dva mjeseca ne nađe kompromis, na jesen mogli biti raspisani novi izbori, koji opet ne bi riješili problem jer bi razlike u stavovima vjerovatno bile i veće.
Tek prošle sedmice u čitavoj zbrci u vezi s dužničkom krizom pojavila se mogućnost da Belgiji bude snižen kreditni rejting zbog neformiranja vlasti, s tim da je naglašeno kako se radi o jednoj od najzdravijih ekonomija u Evropskoj uniji, što će reći da se nikome uopšte ne žuri da formira vlasti i da je sve to preraslo u svojevrstan proces u koji je ušlo belgijsko društvo i koji može da se završi samo na dva načina: djelimičnom ili potpunom disolucijom. Ova prva, djelimična, je u stvari izglednija i ona podrazumijeva ustavnu reorganizaciju, koja regijama daje još veći stepen autonomnosti, mada on i danas uopšte nije mali.
Kada se ova kriza vlasti u Belgiji uporedi s političkim odnosima u BiH, onda može da bude i jedan od putokaza kako riješiti problem formiranja novog saziva Savjeta ministara, jer je ovaj Nikole Špirića već 290 dana u tehničkom mandatu.
U BiH, baš kao i u Belgiji, nije da se ne može skrpiti matematička koalicija, već su političke težnje i viđenja kako prošlosti tako i budućnosti zajedničke države toliko različiti kod Srba, Bošnjaka i Hrvata da u potpunosti diktiraju sve ostale procesu u njoj.
Upravo zbog toga ne treba pretjerano žuriti u formiranje novog saziva Savjeta ministara, već pustiti da to sve preraste u dugotrajan politički proces, koji bi mogao i da dovede do djelimične reorganizacije Federacije na dva kantona, iz koje bi Sarajevo moglo biti izdvojeno kao distrikt. Vrijeme će pokazati da li je to moguće s obzirom na to da proces disolucije bošnjačko-hrvatskog entiteta zasad nema nikakvu podršku u međunarodnim krugovima, ali bi se to moglo vremenom mijenjati zavisno od okolnosti.
Potvrda ove tvrdnje može se iščitati i iz odluke Valentina Incka, kojom je potvrdio da je vlast u Srednjobosanskom kantonu formirana neustavno preglasavanjem volje Hrvata.
Sve je to malo razdrmalo i Zlatka Lagumdžiju, koji je, eto, sad navodno spreman za dogovor s Draganom Čovićem o formiranju Savjeta ministara.
Šta uopšte suštinski znači ako umjesto Nikole Špirića dođe Borjana Krišto, zasad nezamjenjivi kandidat Dragana Čovića, kojem u vlastitoj, ali i u koalicionoj stranci Bože Ljubića, u posljednje vrijeme sve više zamjeraju na pretjeranoj bliskosti s njom, što bi trebalo da mu bude jasan signal da razmisli o nekom drugom kandidatu? O Martinu Ragužu, na primjer, kojeg bi opet više voljeli vidjeti Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija kao zajedničkog kandidata oba HDZ-a. Ili nekom trećem.
Ključna su pitanja hoće li formiranjem novog saziva Savjeta ministara biti umanjena težnja bošnjačke političke i vjerske elite da od BiH napravi unitarnu državu po vlastitoj mjeri? Mogu li se hrvatske stranke time izboriti za ravnopravan položaj Hrvata u institucijama vlasti Federacije te zaustaviti preglasavanje i čeličnu platformašku metlu koja ih je za samo nekoliko mjeseci gotovo iščistila? Naravno da ne mogu, jer Lagumdžija uopšte ne razmišlja da odustane od potpune dominacije Federacijom i da vrati stvari na početak godine kako bi uveo dva HDZ-a u Vladu, što bi navodno i bio uslov da se relaksiraju odnosi za državni nivo.
Kako će novi saziv Savjet ministara uticati da se promijeni stav srpskih stranaka da država treba da ima onoliko ovlaštenja koliko joj je dato Dejtonom, a da joj je i to u stvari previše? Nikako.
Ovo su samo površinski zagrebane političke razlike. Kada se u njih ubace svi oni istorijski nesporazumi začinjeni nezaliječenim ranama iz posljednjeg rata dobijemo taman ovo što danas imamo od države. Ne može više, a o manjem bi se moglo i trebalo razgovarati.
Na kraju, hoće li se BiH s novim Savjetom ministara pomjeriti sa začelja evropske ljestvice najnerazvijenijih država? Naravno da neće jer se nacionalne elite istinski ne bave ekonomijom, koja bi trebalo da bude prioritet. Sadašnji ustavni odnos države i entiteta ne predstavlja nikakav kamen spoticanja iako baš to često potenciraju sarajevski krugovi.
Stvar je, bar to pokazuje primjer Belgije, veoma jednostavna. Kompromisi stranaka u formiranju državne vlasti ne treba da budu nešto što direktno utiče na ekonomiju i kvalitet života pojedinaca, već odvojen politički proces u kojem se moraju uvažiti sva viđenja moguće budućnosti države.