Krajem 1994. godine već je postalo jasno da je rat vođen na tlu Bosne i Hercegovine sasvim besmislen, nepotreban, bez izgleda da bilo kojoj strani donese odlučnu prednost i da bi, u slučaju njegovog nastavka, korist iz njega mogla izvući jedino ona snaga koja je bila toliko mudra i lukava, da pusti dva ovna da se na brvnu bodu, čekajući da oba padnu u potok, a da ona serbez preko brvna pređe.
Ne treba nimalo sumnjati ni dvojiti da je rat u Bosni i Hercegovini nastao zbog interesa održanja nove Jugoslavije u kojoj bi živjeli svi Srbi, a za ostale je bilo svejedno, odnosno da je njime dirigirao Slobodan Milošević. Milošević je, kad se odlučio na rat i kad je bosanske Srbe i JNA stacionirane u Bosni i Hercegovini gurnuo u ratna djelovanja, načinio dvije značajne pogreške u svojim kalkulacijama. Prva mu je greška bila u pogrešnoj procjeni otporne moći nosećih snaga obrane Bosne i Hercegovine. Ma kako one u početku bile slabe i neorganizirane, one su ipak ostale bosanske i nisu postale sasvim muslimanske, što je bio važan element Miloševićevih kalkulacija, a njihov otpor je rastao u direktnoj srazmjeri sa grubošću i količinom zločinačkih akata srpskih snaga. Druga velika pogreška Miloševićeve strategije sastojala se u tome što je vjerovao u svoj sporazum sa Tuđmanom. Tuđman niti je imao namjeru niti je bio vjeran ni Srbima ni "Muslimanima", kako je on nazivao vladu Republike Bosne i Hercegovine, jer je i muslimane i Srbe koristio samo u kontekstu svojih planova o stvaranju velike Hrvatske, u koje se uklapalo i njegovo čuveno "podebljavanje hrvatske kifle", tj. uzimanja od Bosne i Hercegovine dijela teritorije uz zapadnu granicu sa Hrvatskom, od Velike Kladuše do zaključno Neuma - Velika Kladuša, Bihać, Bosanski Petrovac, Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Livno, Duvno, Kupres, Prozor, Grude, Posušje, Ljubuški, Lištica, Mostar, Čapljina, Stolac i Neum, eventualno i Bugojno, gornji Vakuf Konjic i Jablanica. Čim je smatrao da je ostvario taj plan - dvostruko, kao politički dogovor i kao efekt stvarne kontrole koju je uspostavio nad tim teritorijama, Tuđman se ponovno pretvorio u iskonskog neprijatelja Srba, ali i Muslimana, te je Srbe izbacio iz Ustava Hrvatske i pretvorio ih u ustavnom smislu u manjinu, mada su oni historijski bili jedan od bitnih faktora održavanja hrvatske države (Banovine) i mada su dužinom svog prisustva na teritoriji na kojoj žive i svojom ulogom morali biti ustavni faktor hrvatske države. Tim aktom je Tuđman gurnuo hrvatske Srbe u naručje iluzionističke Miloševićeve politike o stvaranju velike Srbije (Dobrica Ćosić i drugi) od Karlobaga do Virovitice i tako ih osudio na konačni nestanak ili gotovo nestanak iz hrvatskog državnog i političkog života. Onaj privid njihovog prisustva preko Pupovca i sličnih je odista samo privid.
Interesantno da, mada je i Tuđman otvoreno napao na Bosnu i Hercegovinu (1993. godine), otvarajući epizodu rata protiv "Muslimana", ni on ni Milošević, a ni njihovi glavni saradnici na terenu Karadžić i Boban, nisu uspjeli ostvariti bitnije uspjehe u realizaciji cilja da se sruši bosanska država i njeni branioci prisile na kapitulaciju. Narod suočen sa istrebljenjem, a to je i bila politika hrvatskih i srpskih nacionalista, pojačao je otpor i počeo čak nanositi poraze agresorima. Sve ovo i Milošević i Tuđman mogli su da čine dok su europskom politikom dirigirali Englezi, Francuzi i Nijemci. Međutim, kada su na scenu stupili Amerikanci, mogućnosti za ovakvu politiku su bile bitno smanjene. Tuđman je morao ustuknuti i pristati na Washingtonski sporazum, a Milošević je doživio stvarne, a ne prividne mjere izolacije i sankcija, koje su stvorile veoma tešku situaciju u Srbiji. Zbog toga je i Milošević, nakon Tuđmana, izrazio spremnost da pregovara sa Bosnom i Hercegovinom. Tako je u rano proljeće 1995. godine, došlo do pokušaja postizanja sporazuma između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Sticajem okolnosti, ja sam bio akter tog pokušaja.
Sve je počelo jednog dana kada me je predsjedavajući Predsjedništva Izetbegović nazvao i rekao mi da ima signale da bi Milošević bio spreman za razgovore o međusobnom priznanju i miru, pitajući me da li bih ja otišao u Beograd i razgovarao sa Miloševićem. Kazao sam da, ako su znakovi pouzdani, nemam ništa protiv, da se ne bojim otići i da bih za postizanje mira bio spreman učiniti i mnogo više od tog puta. Dogovor o posjeti je postignut veoma brzo i ja sam doletio u Beograd. U Beogradu su me ljudi iz protokola predsjednika Republike dočekali i odveli u rezidenciju, gdje sam odsjeo. Nedugo nakon toga su me obavijestili da me predsjednik čeka i da želi odmah da započnemo razgovor. Već sam na drugom mjestu opisao jednostavnost protokola i neposrednost tog prijema. Započeli smo razgovore sa Miloševićevom konstatacijom da nam rat nije trebao. Složio sam se s njim, dodavši da u ovakvoj vrsti ratova nijedna strana ne pobjeđuje i ne dobiva, nego uvijek dobiva treći. On me je uvjeravao da Srbi nemaju ništa protiv muslimana, a ja sam mu rekao da se ovdje radi o odnosu dvije države - Srbije i Bosne i Hercegovine, a ne o muslimanima i pravoslavcima. Mi muslimani smo sa pravoslavcima živjeli u tursko doba, u kneževini i kraljevini Srbiji i više Jugoslavija, te se može reći da se i znamo i da među nama kao ljudima nije bilo problema, mi nikada nismo napravili problem tim državama. Probleme su donijeli procesi formiranja država, koji sada završavaju na našem tlu, ali za nas je bitno sutra, a ne ono od jučer. Složio se sa mojim mišljenjem i izrazio žaljenje što pokušaj iz 1991. godine nije uspio. Ja sam mu rekao da imam mandat za pregovore o uvjetima priznavanja Bosne i Hercegovine od strane Srbije i predložio sam mu da prizna Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu u historijskim granicama i da će sa Srbije biti skinute sve sankcije, Srbija će obnoviti svoj međunarodni položaj i ulogu, poboljšaće se uvjeti života, a mi ćemo se sporazumom o priznavanju obavezati da u direktnim pregovorima sa Srbima uredimo status Srba u Bosni i Hercegovini na način koji će u potpunosti zaštititi sve njihove interese, kao i da ćemo sa Srbijom sklopiti niz sporazuma o saradnji i vezama. Na to je on odgovorio kako će on priznati Bosnu i Hercegovinu pod uvjetima sporazuma iz ljeta 1993. godine (unija tri države - Owrn-Stoltenberg). Ja sam mu rekao da pod tim uvjetom nema sporazuma, jer smo to već odbili. Nema smisla vraćati se na odbijeno nego koraknuti korak naprijed. Rat nije destruirao Bosnu, a daljnji rat može donijeti samo slabljenje pozicije Srba u cjelini. Hrvati će da uđu punom snagom u rat protiv njih i da je za Srbe bilo veoma važno, da se stvari u Bosni smire, prije nego se suoče sa mnogo težim problemima. On me je uvjerio da je spreman na dogovor i da kontrolira situaciju u Srbiji (vojsku, obavještajnu službu, čak i Pravoslavnu crkvu). Na to sam mu rekao da je ovdje najbitnije da li kontrolira Karadžića. Rekao sam mu da je to njegov glavni problem. Ako Karadžić pobijedi, on pada, jer je tada Karadžić najznačajniji Srbin. Ako Karadžić izgubi, on također, pada, jer je pomagao čovjeka koji je izgubio rat. On mi je tom prilikom rekao da je Karadžić tvrdoglav, te mi je dao do znanja da Karadžić vodi pregovore o zamjeni teritorija i da mu je on savjetovao da uzme što više teritorija na koridoru, a on se zaintačio da dobije teritorije uz Drinu, bez obzira na to što su tamo muslimani u apsolutnoj većini. Razgovori su, prema mojoj ocjeni, bili uspješni u dva smisla: prvo, razjašnjene su pozicije i drugo, pokazala se spremnost za dogovor, koji je u tom momnetu bio važan za obje strane i koji je, kako sam naglasio, isključivao arbitražu stranaca u našem sukobu kojeg mi i sami možemo razriješiti. Dogovoreno je da razgovori budu nastavljeni, a ja sam prethodno imao obećanje švajcarske vlade da će nam omogućiti svu logistiku za vođenje tih pregovora.
Izvjestio sam Izetbegovića o svemu. On je bio zadovoljan. Nakon, nedjelju dana, Izetbegović mi je poručio da ne govorim ništa, jer je Tuđman poludio. Ja sam mu odgovorio da je to dobro i da to znači da smo mi na pravom putu. Nažalost, nije prošlo mnogo, Izetbegović me je opet nazvao i rekao mi da Amerikancima, također, nije pravo što mi idemo u pregovore bez njih i međunarodne zajednice, te da on želi da se stvar umiri. Ja sam mu kazao da je i to znak da možemo postići sporazum i to da je svaki sporazum kojeg mi međusobno postignemo daleko bolji do svakog onog kojeg nam budu kreirali stranci, bilo Europljani bilo Amerikanci. Nažalost, pokazalo se da su svi napori bili uzaludni i mi smo našu sudbinu prepustili Hoolbrooku i drugim sličnim uređivačima svijeta, a kako oni uređuju svijet, neka svako sam o tome razmisli i dođe do sopstvenog zaključka.