Na nedavno završenom festivalu u San Sebastijanu "Zlatna školjka" pripala je spektakularnom kineskom filmu "Grad života i smrti" mladog režisera Lu Čuana. Priča je utemeljena na istorijskim činjenicama, manje poznatom, tačnije eksploatisanom događaju iz 1937. godine o japanskoj okupaciji bivšeg kineskog glavnog grada Nanđinga i svjedočenjima rijetkih preživjelih mještana.
Za šest dana je strijeljano, zapaljeno i masakrirano više od 300.000 Kineza, dok je desetine hiljada žena silovano, po čemu taj događaj neki istoričari nazivaju i "silovanje Nanđinga".
Kad pogledate ovaj film ne možete ostati ravnodušni. On se kreće od savršeno režiranog ratnog spektakla, do dramskog portreta običnih ljudi koji žive u ruševinama, ali iz ugla i japanskih okupatora i kineskih žrtava. Ono što ovaj film izdvaja od dosadašnjih iz kineske produkcije koji govore o Drugom svjetskom ratu je što je prvi uspio nametnuti niz moralnih dilema, jer svi likovi, uključujući i japanske vojnike, imaju ljudske mane i vrline, želju za životom. Sazdan na takvom materijalu Li Čuan je napravio odličan ali i šokantan film, politički gledano podjednako važan i za Kinu i za Japan. Upravo zbog toga film je naišao na žestoke kritike kineskih nacionalista, koji su reditelju zaprijetili i smrću jer se usudio japanske vojnike prikazati kao obične ljude, uhvaćene u tragediju rata. Znači, sedam decenija u ovom slučaju nije bilo dovoljno da zaliječi ratne rane iz Nanđinga. Treba još vremena.
Pitanje koje se nameće nakon što pogledate Čuanov film je veoma prosto, ali suštinsko i za nas koji živimo na prostoru BiH. Da li su narodi, odnosno da li su obični ljudi sa svojom uglavnom teškom svakodnevicom u borbi za preživljavanjem u politički i ekonomski nestabilnom društvu, 14 godina nakon rata spremni da prihvate i onu drugu, tuđu, njihovu, istinu o tom tragičnom sukobu? Jednostavno nisu. Malo je vremena prošlo.
U Okružnom sudu u Beogradu je izrečena prva presuda za slučaj "tuzlanska kolona", Iliji Jurišiću, bivšem visokom funkcioneru MUP-a RBiH. Osuđen je na 12 godina zatvora. Taj događaj od 15. maja 1992. godine ima dvije zvanične verzije. Prva, srpska, je da su pripadnici Teritorijalne odbrane i policije masakrirali vojnike JNA, a druga, bošnjačka, je da su prvi pucali vojnici JNA, što je izazvalo njihov odgovor, koji je prouzrokovao seriju eksplozija na kamionima prepunim granata. Broj poginulih ni do danas nije tačno utvrđen - najčešće je navođen broj 51, a isto toliko je i ranjeno.
Prva reakcija na presudu u Republici Srpskoj i kod rodbine žrtava je bila ogorčenje zbog preblage kazne. Kako objasniti majci koja je u "tuzlanskoj koloni" izgubila dva sina i muža da su samo njihovi životi "vrijedni" 12 godina zatvora? Nema te kazne koja može ublažiti njenu bol.
Sa druge strane, javnost u Federaciji BiH je ogorčena, kako kažu, drakonskom kaznom za nevinog Jurišića, protestuju... Političari se nadmeću ko će plastičnije objasniti kako se radi o nastavku velikosrpske agresije, izjednačavanju žrtve i zločinca, pozivaju građane da se suzdrže od putovanja u Srbiju.
I to su dvije potpuno formirane istine, percepcije o jednom tragičnom događaju. Jedino rješenje je da tako treba i mora da ostane. Te dvije istine moraju da žive jedna pored druge. Kako može bilo ko iz Federacije bilo koga u Republici Srpskoj ubijediti da slučaj "tuzlanska kolona" nije klasičan ratni zločin nad vojnicima u koloni kamiona iz koje nisu imali nikakve šanse da se brane? I obrnuto. Kako može neko iz Republike Srpske pomisliti da je uopšte moguće da će neko u Federaciji prihvatiti bilo kakvu drugu istinu od one da se radilo o odbrani Tuzle od agresije?
Slučaj "Jurišić" govori danas, a u BiH ima mnogo sličnih primjera, o istoj moralnoj dilemi iz Čuanovog filma - ima li i onaj drugi ljudsku stranu, a ne samo zločinačku? A kada se na sve to doda dnevna politika, koja suštinski diktira naše živote, dobijemo stvarnu sliku podijeljenog društva, kojem će biti potrebne još godine i godine da istinski nađe minimum zasjedničkog i prihvatljivog odnosa među narodima. Danas, ta jedina kopča skrojena je u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu.
Srbi, Bošnjaci i Hrvati imaju potpuno isto pravo na svoju istinu o ratnim događajima i da traže kažnjavanje zločinaca nad pripadnicima njihovog naroda. Srbi, Bošnjaci i Hrvati polažu potpuno isto pravo na državu BiH. Republika Srpska je potpuno jednaka Federaciji BiH. To je Dejton. Nema nametanja političkih rješenja, istina o prošlosti i budućnosti po volji samo jednog, drugog ili trećeg naroda. To je država BiH. Potrebni su vrijeme i dogovor.
Politiku nenametanja rješenja na globalnom nivou nedavno je promovisao i američki predsjednik Barak Obama u svom govoru na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, naišavši na odobravanje kod skoro svih državnika prisutnih u Njujorku.
Obama je rekao da SAD mijenjaju način djelovanja u odnosu na raniji period i spremne su da aktivno učestvuju u rješavanju svjetskih problema zajedno s ostalim članicama kao partnerima, da su SAD spremne da slušaju, dogovaraju se i rješenja traže kompromisom, a ne nametanjem.
"Najlakše je kriviti druge za naše probleme, a sebe osloboditi odgovornosti za svoje izbore i akcije. Svako to može uraditi. Odgovornost i liderstvo 21. vijeka zahtijevaju više. Nijedna nacija ne može niti bi trebalo da pokuša da dominira drugom nacijom. Nijedan poredak koji izdiže jednu naciju ili grupu ljudi iznad druge neće biti uspješan", rekao je Obama.
Prevedeno, ove poruke predsjednika Obame predstavljaju politički kurs koji će važiti i ovdje u BiH, da diplomati SAD neće podržavati politiku nametanja jer se njome ne može ništa dugotrajno riješiti te da su neophodni kompromis i dogovor predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata, da Dejtonski ustav nema alternativu jer je nastao kao rezultat dogovora, a ne nametanja.
Obamine poruke prvenstveno moraju shvatiti i primijeniti u svom radu politički lideri Bošnjaka u Sarajevu i činovnici međunarodne zajednice "ukopani" po kancelarijama OHR-a koji negiraju pravo Srbima da imaju svoju istinu o ratu, koja je, kao i bošnjačka i hrvatska, prepuna grobova, patnje, tuge i bola, koji negiraju Srbima i Republici Srpskoj pravo na političku ravnopravnost.