Odmah po završetku rata većina naših ekonomista je insistirala da se izvrši privatizacija svega i svačega i to što prije. Uvjeravali su javnost da je to najbolji put ka ozdravljenju naše privrede. Obrazlagali su da napredak firme može biti samo u privatnim rukama, jer se taj privatnik bori za svoju dobit, a ono što je državno, ili nekad društveno, to je svačije.
Nisam ekonomski obrazovan, pa nisam mogao da bilo kako reagujem, ali sam u sebi mislio kako to da ti ekonomisti, koji su do juče zagovarali državno planiranje, a mnogi stekli doktorate na temi o samoupravljanju, sada tako naglo okreću ploču. Mijenja se sistem, mijenjaju se i nazori na ekonomiju, pušu vjetrovi kapitalizma.
A znamo kakvi su to vjetrovi, divlji, lopovski. Ni tada ni danas nije mi jasno kako u principu moraju biti efikasnija privatna preduzeća, kad je poznato da i takve firme propadaju, idu u stečaj. U jednom danu na hiljade privatnih preduzeća završi u bubnju u SAD. Nisu svi ljudi pametni, domišljati, inspirativni da bi znali voditi jedan radni kolektiv. I kod nas mi je poznato kako su ljudi otišli pod stečaj.
I dalje traje ta transformacija, prodaja državnih preduzeća privatnicima, a naša odgovorna gospoda hvale se kada utrape neki radni pogon koji je u krizi, a najbolje stranom partneru.
Ne pada im na pamet da bar pokušaju tu firmu ozdraviti, postaviti na noge. I nije ih briga što će tom prodajom većina zaposlenih dobiti otkaz kao višak radne snage. A pare koje dobiju tom prodajom brzo će profućkati, potrošiti za svoje plate ili za začepljavanje socijalnih rupa.
A onda je banula ekonomska kriza. Zaprijetila je propast velikim bankarskim sistemima, osiguravajućim društvima, avio-kompanijama u Americi prvo, a onda i u ostalim dijelovima svijeta. Pohitali su moćni državnici da spasavaju što se spasiti dade, pa su silne milijarde dolara i eura ubrizgali tim privatnim korporacijama. Pritekli su u pomoć pohlepnim kapitalistima, koji su svoju glad za profitom platili gotovo stečajem. I opet je izigrana siva masa zaposlenih, koja na hiljadama gubi posao, ali zato vlasnici uzdrmanih firmi ostaju u okrilju države.
Tu neminovnost kapitalističke pohlepe još je opisao u "Kapitalu" Karl Marks. Ali malo se od toga danas može naučiti, jer sve konce svijeta, pa tako i ekonomske, drži šaka bogataša i vlastodržaca, koji se jednom godišnje sastaju u švajcarskom Davosu.
Kako nas informišu agencije, na ovom skorašnjem sastanku u Davosu nisu donijeli nikakve zaključke, pošto očigledno za drastičnije promjene nisu kadri, jer promjene bi morale ići protiv neoliberalnog tržišta.
Iz Evropske unije diktiraju kako da se članice ponašaju, a posebno diktiraju uslove kandidatima za članstvo. Tu je svakako ekonomija najvažnija. Primjera radi, EU zamjera Hrvatskoj što država novčano pomaže brodogradnju, jer svaka djelatnost treba da bude samoodrživa.
Ali mi onda nije jasno zašto takva Evropa sufinansira svoje avio-kompanije, što potpomažu svoju poljoprivredu? Nigdje na to pitanje nisam našao odgovor. Čini se da je velikim silama stalo do nekih svojih resursa, a neke važne grane kod siromašnih država treba izložiti nemilosrdnoj konkurenciji bogatih i naprednih.
Ono što stalno pokušavam da kažem jeste kako kapitalizmu nije stalo do radnika, čovjeka, nego do robe.
Malo je onih kapitalista koji su smisleno okrenuti svojim zaposlenicima, jer znaju da je najvažniji faktor u cijeloj organizaciji proizvodnje. Kada taj kapital odnos s ljudskim likom dođe i kod nas mnogo će vode proteći, a možda te vode više neće biti. Privatnici izrabljuju svoje zaposlenike, što se možemo uvjeriti svakodnevno na našim ulicama, gdje se sakupljaju prosvjednici i štrajkači.
A koliko je onih radnika kod privatnika koji ne smiju da se oglase, jer ih niko ne štiti od odmazde, šikaniranja i otkaza. Naši sindikati se uglavnom kako tako brinu za radnike u državnim firmama kroz dogovore o visini plata, a o mnogobrojnoj armiji robova kod privatnika, posebno brojčano manjim firmama, sindikat uopšte ne haje, jer većina tih radnika nisu članovi sindikata. Od svog poslodavca i ne smiju da se učlane u sindikat.
Ima primjera da je privatnik s ljudskim licem, pa o svojim podređenima vodi gotovo isto računa kao i o svom profitu.
Zapravo je skontao da mu profit zavisi od njegovih uposlenika, pa da bi održao svoju uspješnost zna da radnike treba stimulisati. Ali takvih je malo, privatnici su većinom pohlepni, bezdušni.