I u demokratskom svijetu važne ličnosti su na čelu države, kao što su bili nekada diktatori, kraljevi i carevi. Koliko mi je poznato, samo se u skandinavskim zemljama i Švajcarskoj na širem planu ne zna ko su šefovi država. Da od jedne ličnosti zavisi čak i globalna politička situacija, najbolje se pokazalo na Džordžu V. Bušu, kome se ćefnulo da ratuje u Iraku, a time uzdrma političku i ekonomsku sliku svijeta. Nije samo kod velikih naroda važno ko je na čelu, nego se eto i gruzijski suveren Mihail Sagašvili drznuo da ratom izaziva Rusiju, zbog čega će njegov narod dugo trpiti posljedice.
Mi na Balkanu dobro znamo kako nam se obija o glavu što su vođe naroda bili Slobdan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Svaki na svoj način je bio upitan kao ličnost, što nije smetalo njihovim narodima da ih uzdižu u nebesa. Sujetni Milošević je mislio da mu ne može niko ništa, imao je uza se narod, vojsku i oružje, pa je izazivao koga je htio. Umišljeni Franjo Tuđman htio je da ostane istorijska ličnost, mada je kao istoričar tu oblast slabo poznavao. Vjernik Alija Izetbegović, koji je od Saudijske Arabije dobio nagradu za širenje islama, nimalo se nije snalazio u politici, prije podne je mislio jedno, a poslije podne drugo, u dobroj mjeri je krivac za stradanje njegovog muslimanskog naroda.
Politička tranzicija i demokratija nisu nam donijeli ništa novo po pitanju vođa koji nas vode. Na čelu države Bosne i Hercegovine je troglavi šef, što samo po sebi ne mora biti negativna kvalifikacija, ali je glavni posao te trojke da se između sebe prepucavaju. Trenutno presjedavajući Haris Silajdžić slabo je obrazovan, jer je učio za hodžu, pa stoga jedina njegova retorika je nacionalna. No, nisu u pitanju oni najviši državi, nego je u mnoštvu stranačkih funkcionera teško naći ličnost koja po svojim kvalitetima nadmašuje prosjećenost. Od predsjednika Republike Srpske Rajka Kuzmanovića nisam čuo nijednu suvislu ideju, osim ponavljanja fraze o neupitnosti RS.
Pitanje se postavlja zašto narod glasa za neoformljene ličnosti, često upitne po znanju i moralu? Ako je za našeg čovjeka iz BiH važno da je birani iz njegovog naroda, kako onda u Srbiji glasaju za Aleksandra Vučića iz radikala, kada su tamo kandidati gotovo svi Srbi? Jer zaista taj Vučić bi bila smiješna ličnost da nije tragična. Njegov vokabular i način govora kao da je došao iz kafane gdje se društvo prepucava. I narod ne vidi koji je nivo te kulture, kakva je njegova pošprdna komunikacija, pa bira njegovu stranku u kojoj je on važan faktor.
Ali, ostajući na terenu BiH veoma teško mogu izdvojiti nekog političara za kojeg se može reći da je cjelovita ličnost. Naravno da se ne slažem s nacionalnim konceptom njegove stranke, ali Sulejman Tihić možda ponajviše djeluje smireno, razborito, bez rječnika koji bi ismijavao protivnika. Možda među našim političarima i nema ličnosti koje bi se u potpunosti uvažavale. Izgleda da se u tu felu guraju bezlični beskičmenjaci, kojima je karijera i položaj sve na svijetu. Mnogi ljudi, za koje se može reći da su kompletne ličnosti, više su posvećene tihom životu, stručnom radu, porodici i prijateljima. Uzgred postavljam jedno sporedno, a važno pitanje: da li naši političari imaju prijatelja?
Tvrdo sam uvjeren da nam sve nedaće dolaze od nacionalista i nacionalnog prebrojavanja, pa nam je jedini izlaz da se okrenemo ekonomiji, nauci i kulturi. Uprkos vladajućim ljudima u RS koji se nakostriješe kada se pomene multietničnost, pa su od svog entiteta napravili jednonacionalnu i jednovjersku teritoriju, mislim da je zajedništvo svih naroda, a pojedinaca posebno, moguća perspektiva i svjetlost na horizontu.
I šta je onda logično nego biti uz stranke koje su multietničke, kakvih u RS nema. Uz nekoliko takvih partija u Federaciji BiH najjača opizicona je SDP. Međutim, mnogo ljudi, koji bi po svom habitusu morali biti na strani ove partije, glasno i jasno se distanciraju. Razlog je čelnik SDP Zlatko Lagumdžija. Naprosto ljudima se ne sviđa ova ličnost, mada su im obrazloženja dosta štura. Prigovaraju mu uobraženost, kao da je jedini takav političar. Nije im draga ni ironija u njegovom govoru. A najgore je to što je Zlatko "mamina maza", živi izolovano, ne zna biti s narodom, istinski se grozi običnih ljudi. Eto, zato nam je zajedništvo šepavo, što nam je na čelu najveće multietničke stranke necjelovita ličnost.