Bosna i Hercegovina i Srbija nisu parafirale sporazum o proširenju Centralnoevropske bescarinske zone ili Zone slobodne trgovine. Ulazak ovih dviju zemalja u organizaciju koju skraćeno zovemo CEFTA spriječen je zbog grešaka iz prošlosti.
Bivše su vlade dviju susjednih zemalja pripremile, usvojile i provele odluke koje su BiH odnosno Srbiju zaustavile da zajedno s Hrvatskom, Crnom Gorom, Kosovom, Albanijom, Makedonijom i Moldavijom pristupe organizaciji čije su članice Bugarska i Rumunija. Dakle, zemlje koje za nešto manje od dva mjeseca postaju 26. i 27. članica Evropske unije.
Prije nego se pozabavimo razlozima zbog kojih BiH nije mogla parafirati ovaj sporazum, valja nam približiti razloge zbog kojih ni Srbija nije mogla pristupiti CEFTA. Vlada Srbije ranije je, prema tvrdnjama sudionika pregovora o proširenju CEFTA, prodala svoju fabriku duhana. Novim vlasnicima ugovorom je garantirano da će svoje proizvode na tržištu Srbije moći prodavati bez straha od konkurencije. Protiv konkurencije vlada istočnih susjeda odlučila se boriti uvođenjem carinskih opterećenja za duhanske proizvode koje uvoze u Srbiju. Na taj način, uvozne cigarete značajno su skuplje od domaćih, čiji proizvođač praktično ima monopol na srbijanskom tržištu.
Zaštita tržišta carinskim i vancarinskim barijerama suprotna je postulatima slobodne trgovine. Zbog toga su zemlje, buduće članice CEFTA, od Srbije tražile ukidanje ovih mjera. Srbija nije pristala, a samim tim diskvalificirala se iz utrke za ulazak u ovu trgovinsku organizaciju.
Situacija sa BiH je malo specifičnija. Bivše vlade su potpisale sporazume o slobodnoj trgovini sa svim zemljama regiona, ali ne samo regiona jugoistočne Evrope, nego i mnogo šire. Ugovor je, među ostalim, potpisan i s Turskom, ili Moldavijom. Sporazumima o slobodnoj trgovini sa Srbijom i Hrvatskom BiH je u potpunosti otvorila svoje tržište. Svi proizvodi iz ovih zemalja u BiH mogu biti uvezeni bez plaćanja carine.
Srbija i Hrvatska su, pak, u međusobnom sporazumu o slobodnoj trgovini zadržale određena carinska opterećanja za posebno osjetljive ekonomske grane, poput poljoprivrede. U tom trolistu država, jedino poljoprivredni proizvodi iz BiH nisu bili zaštićeni na domaćem tržištu. Nakon snažnih pritisaka poljoprivrednika Vijeće ministara BiH jednostranom je odlukom uvelo određena carinska opterećenja za poljoprivredne proizvode koji mogu biti uvezeni iz Hrvatske, odnosno Srbije.
Međutim, sporazum o proširenju CEFTA trebao bi naslijediti i zamijeniti postojeće bilateralne sporazume o slobodnoj trgovini. Pregovarajući o ovom sporazumu, BiH je tražila da u njega bude ugrađena odredba o privremenom uvođenju carina za proizvode iz Srbije i Hrvatske, kako bi zaštitila domaću proizvodnju. Hrvatska je prvobitno podržala ovaj zahtjev, ali je pred samo parafiranje sporazuma povukla saglasnost. Time je BiH onemogućen pristup ovoj organizaciji.
Primjeri BiH i Srbije jasno pokazuju svu pogubnost kratkoročnog razmišljanja ovdašnjih političara. Zbog dnevnopolitičkih interesa političari koji kroje sudbinu građana dviju zemalja spremni su odreći se daleko važnijih i korisnijih dugoročnih interesa. Danas, BiH i Srbija plaćaju danak lošim potezima ranijih vlasti. Političari koji vladaju ovim zemljama donose odluke zbog kojih će danak platiti buduće generacije.
Kreiranjem zone slobodne trgovine u jugoistočnoj Evropi, s tržištem od nekoliko desetina miliona građana, praktična je priprema ovih zemalja za ulazak u EU. Ulazak na jedinstveno evropsko tržište najdelikatniji je dio integracije ovih zemalja u EU. Zbog toga bi i trebala da bude kreirana zona u kojoj će privrede zemalja regiona trenirati za velike evropske tržišne utakmice.
Plaćajući danak prošlosti, BiH i Srbija unaprijed gube u svim evropskim utakmicama. Ekonomije dviju zemalja su uništene, nefleksibilne i nekonkurentne. Potpuna liberalizacija tržišta zemalja budućih članica CEFTA trebala bi uslijediti 2010. godine. U naredne četiri godine zemlje bi trebale reformirati svoje ekonomije i pripremiti ih za liberalizaciju. Identičan je to proces kao i provedba mjera iz Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji. U praksi, u oba slučaja valja primijeniti evropske standarde. Primjenom tih standarda u proizvodnji i poslovanju stvaraju se fleksibile ekonomije, koje su spremne amortizovati udar koji će sigurno uslijediti ulaskom na jedinstveno evropsko tržište. Kompanije, primjerice iz BiH, u tom će se slučaju suočiti s firmama iz EU, koje već desetine godina igraju velike evropske utakmice. Umjesto da ekonomije pripremaju za ulazak u EU i kroz integraciju u CEFTA, domaći političari pokušavaju riješiti probleme prošlosti.
Jednom ćemo se morati suočiti s izazovima globalizacije i tržišnog natjecanja, u kojem država neće smjeti niti moći raznim barijerama štititi proizvođače. Stoga je bolje što prije početi igrati po ovim pravilima, a ne rješavati pogreške prošlosti.
Kao što je već rečeno, primijeniti pravila tržišne konkurencije u regionalnim okvirima znači pripremiti se za mnogo snažniju borbu na jedinistvenom evropskom tržištu. Zbog dugoročnih ciljeva nužno je odreći se kratkoročne dobiti. Za početak, vlasti BiH trebale bi prioritetno se fokusirati na izgradnju jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH, usvajanja jednakih pravila poslovanja u cijeloj zemlji, te se odreći politike rascjepkanosti unutrašnjeg tržišta. Zakoni tržišta kažu da smo s četiri ili pet miliona stanovnika veoma neatraktivni za ulaganja i investicije. Koliko li smo tek privlačni ako i to malo tržište dijelimo? Vjerovatno kao i Kristal banka - jedan euro!