Već godinama se u BiH vodi polemika oko zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika (OHR). S jedne strane, zvanična javnost, pa i nevladin sektor u FBiH, čak dovode u pitanje opstanak BiH bez OHR-a, dok sa druge strane, ta ista javnost u RS smatra da je OHR postao kočnica daljeg razvoja BiH.
Na prvi pogled, moglo bi se reći da je apsurdno da se, prije svega, zvanično Sarajevo, koje se zaklinje u suverenitet BiH, odriče tog suvereniteta prepuštajući ga visokom predstavniku u Savjetu za sprovođenje mira (PIC). To zapravo nije apsurd, već politika, a apsurdi su podrške takvoj politici. Naime, aktuelni bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić početkom ovog vijeka je promovisao strategiju "ograničenog protektorata u BiH", koji bi trajao do uspostavljanja građanske države BiH po principu jedan građanin - jedan glas, što bi podrazumijevalo BiH bez entiteta. Djelimično su tu "strategiju" i slijedili prvi ljudi protektora (OHR) Volfgang Petrič i Pedi Ešdaun. U njihovo vrijeme OHR je pričao priču o sprovođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, a apsurdno, u praksi je sprovodio njegovu reviziju u skladu sa bošnjačkim političkim interesima. Vrijeme će pokazati da je najveća greška OHR-a upravo u tome što je u jednom periodu promovisao duh, umjesto slova Dejtona. Tako je u jednom entitetu stečeno uvjerenje o nesprovodivosti Dejtona. Apsurd će biti i u tome što će OHR na kraju optužiti upravo ona strana koju je OHR podržavao, jer neće biti u stanju da ostvari sva njihova očekivanja. Takvu osudu prvi je već osjetio Kristijan Švarc-Šiling, prepuštajući bh. političarma da donose ključne odluke, nastojeći da bude posljednji visoki predstavnik. To njegovo nastojanje pogrdno je nazivano "Šilingova doktrina". Ni njegov nasljednik Miroslav Lajčak nije bolje prošao, jer je i on izbjegavao, koliko je mogao, da nameće i smjenjuje.
Aktuelni visoki predstavnik našao se u procjepu između zvanične politike Brisela da OHR mora prerasti u specijalnu kancelariju Evropske unije, s jedne, i lokalnog ambijenta u samom OHR-u i Sarajevu, sa druge strane. Optužujući Srpsku, on se dodvorava zvaničnom Sarajevu računajući da mu na tome još neće zamjeriti međunarodni zvaničnici, čak i kada se ne slažu s tim optužbama. Kako drugačije tumačiti činjenicu da je Upravni odbor PIC-a, na zasjedanju 18. i 19. novembra 2009. godine u Sarajevu, "pozdravio značajne pomake koje su vlasti BiH načinile u posljednje vrijeme u cilju ispunjavanja uslova za liberalizaciju viznog režima", da bi visoki predstavnik samo nekoliko dana poslije toga optužio Srpsku za opstrukcije po istim pitanjima. On je, naime, na zasjedanju Savjeta bezbjednosti UN-a, 23. novembra 2009. u Njujorku, između ostalog, rekao: "Uporne opstrukcije koje dolaze od nekih političara iz reda srpskog naroda doprinijele su odgađanju provođenja ključnih reformi, uključujući i one koje bi osigurale ukidanje viznog režima za građane BiH." Siguran sam da visoki prestavnik dobro zna da je glavni opstruktor po ovim pitanjima bio bivši ministar iz Savjeta ministara koji je, između ostalog, smijenjen i zbog opstrukcije u sprovođenju zahtjeva EU za bezvizni režim. A, smijenjen je na zahtjev stranke koja ga je i predložila. Uzevši u obzir Inckovo, kako diplomatsko tako i životno iskustvo, neusklađenost njegovih poruka i PIC-a, koji ga je imenovao, može se tumačiti time da su mu govor napisali "vječiti" savjetnici i službenici OHR-a prije zasjedanja PIC-a.
Bez obzira što su članovi Upravnog odbora PIC-a na posljednjem zasjedanju u Sarajevu "ponovili da se aplikacija BiH za članstvo u EU ne može razmatrati sve dok postoji OHR", većina onih koji su u OHR-u godinama ne razmišlja da posao moraju privoditi kraju. Odluke koje donose, u ime visokog predstavnika, ponekad bi se prije mogle tumačiti kao poigravanja sa građanima BiH, koje tretiraju kao ovce za šišanje, nego pomoć u ostvarivanju njihovih osnovnih ljudskih prava. Ilustrovaću ovu konstataciju jednim skorašnjim primjerom. Nedavno se visokom predstavniku lično obratio diplomirani pravnik, koga je Pedi Ešdaun 30. juna 2004. godine smijenio sa tadašnje funkcije, da mu bude odgovoreno može li zbog pomenute suspenzije početi raditi kao inspektor u Upravi za igre na sreću RS. Iako je u konkursnoj proceduri osvojio dovoljan broj bodova za zasnivanje radnog odnosa, iz resornog ministarstva su mu tražili mišljenje OHR-a. Uslijedio je odgovor OHR-a, koji je potpisao pravni savjetnik, po kome do daljnjeg ne može zasnovati radni odnos u bilo kojoj javnoj instituciji.
Upravo na ovom primjeru očituju se bh. apsurdi. Kao prvo, apsurdna je sama suspenzija. U svom izvještaju još iz 2005. godine Venecijanska komisija je konstatovala da je "razrješenje s posla javnog zvaničnika ozbiljno miješanje u prava date osobe." Komisija dalje konstatuje da "visokoki predstavnik nije nezavisni sudija" i da "ne izgleda prihvatljivo da odluke koje se tiču prava pojedinca nisu predmet pravične rasprave ili barem minimalnog zakonskog procesa i analize pred nezavisnim sudom". Sa druge strane, u popratnom pismu suspendovanom rečeno je da suspenzija traje sve dok Radovan Karadžić ne bude u Hagu. Svugdje, osim u BiH, to bi značilo da je suspenzija van snage, jer je Karadžić odavno u Hagu. Bh. apsurd je u tome što službenik Vlade, koja se javno izjašnjava da ne prihvata nametnute odluke visokog predstavnika, traži mišljenje OHR-a u vezi s pitanjem koje je svakom pismenom potpuno jasno. Bilo bi ohrabrujuće kada bi pretpostavljeni pozvao tog službenika na odgovornost, a onog koji je zadovoljio na konkursu primio na posao. Bojim se, međutim, da se to neće desiti i da će prevladati logika po kojoj cilj, ma koliko sitan bio, opravdava sredstvo.
Apsurdno je i to što se toliko suspendovanih ljudi na nepravičan i nelegitiman način nisu udruženo žalili. Otvoreno je pitanje ko će odgovarati za uskraćivanje elementarnog ljudskog prava na rad, na način kako to radi OHR, onda kada se probudi demokratska svijest bh. građanina, oslobođenog straha da može biti kažnjen od nelegitimnog pojedinca.