Srbiji su sada vrata Evropske unije širom otvorena. Ovo je jedina ocjena s kojom su saglasni svi u regionu, ali i u ostatku svijeta.
Ratko Mladić, haški bjegunac, optužen za najteže ratne zločine, uhapšen je u četvrtak, nakon 16 godina skrivanja i takozvanog skrivanja. Službeni Beograd ispunio je zakonsku obavezu saradnje s Haškim tribunalom tako što je pronašao i uhapsio Mladića. Obećano je da će isto biti urađeno i sa preostalim optuženikom u bijegu Goranom Hadžićem.
Sporno je da li su svih prethodnih godina vlasti Srbije znale gdje je "najtraženiji" bjegunac. Nejasno je i kako se mogao pod svojim imenom i prezimenom kriti nedaleko od srpske prijestonice, a da mu moćni, što domaći što inostrani, obavještajni aparat nikako ne uđe u trag.
Danima će se još raspredati razne teorije o ovim detektivskim začkoljicama, ali suština je već poznata. Mladić je otkriven i priveden u najboljem mogućem političkom trenutku za naše istočne susjede. Uklonjena je ključna prepreka za deblokadu procesa pristupanja Srbije Evropskoj uniji pa se već nazire datum dobijanja kandidatskog statusa. Takođe, hapšenje Mladića u vrijeme pregovora između Beograda i Prištine o neriješenim pitanjima u vezi sa statusom Kosova biće adut više u rukama pregovarača u ime Vlade Srbije. Odluka političkog vrha Srbije, predvođenog Borisom Tadićem, da sa svoje države i naroda skine preteško ratno breme nije s radošću dočekana na cijelom području ove zemlje, ali to je minijaturni problem u poređenju s činjenicom koliko profita ona donosi. U ime državljana Srbije neko je politički mudar izabrao napredniju budućnosti umjesto pogubne kolektivne odbrane ratnih zločina pripisanih Mladiću.
Već po tradiciji, mišljenja o hapšenju bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske podijeljena su u Bosni i Hercegovini, gdje su i počinjeni masovni zločini pobrojani u generalovoj optužnici. Sve što je ovdje izgovoreno ne ulijeva previše nade da će Mladić u Hagu bilo kojem narodu donijeti stvarnu satisfakciju ili bar razlog za korak naprijed. Porodice žrtava, posebno one iz Srebrenice, ogorčene su što se čekalo ovako dugo. U svojoj opravdanoj razočaranosti ne vide da sad postoji bar teoretska šansa da optuženi odgovora pred sudom za smrt njihove djece i roditelja. Ovu šansu, doduše, značajno umanjuje podatak o lošem zdravstvenom stanju komandanta Vojske RS pa udruženja žrtava strahuju da on neće poživjeti dovoljno dugo da položi račune za svoj ratni učinak.
Ništa manje nisu ogorčena ni udruženja srpskih žrtava, koja pitaju šta je sa kažnjavanjem zločina počinjenih nad pripadnicima njihovog naroda. Stvarnost nam je odveć tegobna i kad se zanemare javne kletve upućene Tadiću zbog izdaje najvećeg heroja srpskog naroda ili proklinjanja sa druge strane zato što je krvoloka čuvao dok ne postane senilan kako ne bi mogao svjedočiti o ulozi Srbije u krvoproliću. Ako se zadržimo na ogorčenju onih koji svoje najmilije mogu posjećivati jedino na grobljima (i ignorišemo zapaljive pokliče nadobudnih sretnika što su rat pratili sa sigurne udaljenosti) možemo vidjeti da su pred BiH i dalje otvorena samo vrata u prošlost.
Naravno, zlo posijano u Bosni i Hercegovini sigurno ne bi bilo ovako dugotrajno da ga devedesetih godina prošlog vijeka nisu pomagali i kreirali susjedi sa istoka i zapada. Kako god, sada se i Zagreb i Beograd bave pitanjima šta će i kako će sutra, jer njihove su vođe prekinule sa politikama koje su (i) njihove narode godinama držale zatočenim u mraku.
BiH i njeni narodi, predvođeni liderima zabavljenim vlastitim pozicijama i računima, ostaju na tački koja nije puno udaljena od 1993. ili 1994. godine. Od ratnog doba odvaja nas samo odsustvo eksplozija, detonacija i to što nemamo kolektivne redukcije vode i struje... Gotovo dvije decenije od prekida vatre i dalje je "moj ubijeni" svetinja zbog čije je smrti i "tvoj" morao biti smaknut. I mrzimo se tako ustrajno da od mržnje ne vidimo ništo osim granica.
Zbog tih barijera đaci u glavnom gradu BiH još ne znaju da se u Banjaluci ne priča više ekavicom. Niko ih nije stigao obavijestiti da je ovaj krajiški grad dio njihove države, kao što ni banjalučki učenici ne znaju da je Zemaljski muzej u Sarajevu i njihovo nasljeđe. U situaciji kad generacije, na kojima navodno ostaje budućnost, znaju samo za ono što je iza nas možemo očekivati produžetak agonije, virtuelnih obračuna i razmjene strašnih uvreda po internet forumima. Drugačije ni ne može, jer nemaju priliku da uživo porazgovaraju ili se posvađaju. Oni u zrelijoj dobi već su pokazali da nisu svjetionici pa je besmisleno u njih neke nade polagati. Gdje smo - tu smo. Nesretni zbog onog što smo izgubili i isfrustrirani zbog svega onog što nikada nećemo dobiti.
Nezadovoljni što se Zemlja ne prestane okretati zbog nepravde nanesene nama, našim precima i prestravljeni zato što nam ni nasljednike ne čeka puno bolje.
Hapšenje i suđenje Ratku Mladiću, ako ga uopšte dočeka, ništa od ovog neće promijeniti. Pravo i zakoni nisu garancija pravde, nego mehanizam izmišljen da bi se svijet minimalno uredio ili držao pod kontrolom. Ovaj mehanizam postojao je i dok je rat trajao pa smo vidjeli kako zna zakazati.