Na svim domaćim ili, kako bi naši strani gosti kazali, lokalnim jezicima, najviši pravni, ali i politički akt imenovan je kao ustav. Kažu da se taj izraz upotrebljava od svog nastanka, u smislu ustava kao brane prema zaustavljanju bespravlja i neopravdane sile. Ustav opredjeljuje politički i ekonomskosocijalni sistem, organizaciju državne vlasti, garantuje zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Nerijetko se poistovjećuju pojmovi jedinstvene i unitarne države, koji su po svom smislu dijametralno različiti. Jedinstvena država označava da je ona suverena i ima najvišu vlast na cjelokupnoj svojoj teritoriji. Unitarna država ili, kako ju neki teoretičari nazivaju, prosta država označava da ona nema dijelova u svom sastavu koji imaju samostalni kapacitet u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Učili su nas da je primjer takve države velika demokratska Francuska, kojoj to ne smeta da u njoj budu pretežnom dijelu ostvareni ideali demokratije, vladavine prava, koja je snažna u ekonomskom, socijalnom, kulturnom, sportskom segmentu.
Nasuprot tome, postoje tzv. složene države, koje mogu biti federacije i konfederacije. Pojedine države su sa primjesama oba modela, kao Sjedinjene Američke Države, kojima to ne smeta da budu supersila. Konfederacija ne postoji više nigdje, iako Švajcarska još ima taj naziv. U konfederaciju ulaze dvije ili više suverenih država, koje zadržavaju svoje ingerencije, a o onome što prenose na zajednicu zaključuju konfederalni ugovor. Nasuprot tome federacija je državni savez, jedan državnopravni subjekt, koji u sebi sadrži federalne jedinice, a one posjeduju svoje ustave, koji moraju biti u skladu sa saveznim, svoje parlamente, vladu i određenu samostalnost sudske vlasti. U pojedinim federalnim državama snaga države je izražena u odnosu na federalne jedinice. U nekim drugim slaba i labava federacija ima moćnije federalne dijelove u odnosu na slabiju vlast na saveznom nivou. Socijalistička Jugoslavija se kretala u dijapazonu od snažne federalne države, pa do države sa gotovo državnopravnim republikama, shodno Ustavu iz 1974. godine. U svijetu su bile poznate samo dvije dvočlane federacije, Čehoslovačka i Pakistan, sa Bangladešom, obje su se raspale. Nisu se održale i pojedine snažne zajednice sa mnogo federalnih dijelova, kao što je bio slučaj sa SSSR. Postoje centralizovane države u kojima se upravlja u potpunosti iz centra, sa eventualnim detašmanima po terenu, koji nemaju svoju samostalnost. Decentralizovane države prenose vlast na određene teritorijalne dijelove, sa različitim stepenom vlasti. Negdje su to pomenute federalne jedinice, a u ponekim autonomne oblasti, koje nemaju ustav, nego statut, kao najviši pravni akt. Postoje regije ili regioni, kao u Italiji i Španiji. Ponegdje dijelovi države se formalno nazivaju državama, a u suštini to nikako nisu, kao Austrija ili Njemačka - slobodna država Bavarska, primjera radi. Koliko su navedene države snažne, svima je znano. Trend je da se u svim tim raznorodnim državama snaži uticaj lokalne zajednice i samouprave u mnogim životno važnim pitanjima. Kao zaključak se nameće da pravila nema. U ponekim federacijama ljudi žive dobro u stvarnoj demokratiji, a u drugim unitarnim državama loše i u autokratskim režimima. Postoje i potpuno obrnute situacije, sa dobrim pravnim, unitarnim državama, a u jednopartijskim režimskim federacijama. Jedino je pravilo da nema pravila, te da je sve to kompleksno i delikatno pitanje.
U Ustavu BiH izneseno je da se ona sastoji od dva entiteta. Po enciklopedijama, entitet označava pojam za suštinu, biće, dio nečega, šta to stvarno znači u ustavnopravnom smislu, nije baš jasno. Mislim da se tako u BiH zove, da ne bi bilo jasno. Sve, da se može tumačiti na razne načine, kako to onom ko ima moć odgovara u određenom trenutku. Državi su date tačno nabrojane ingerencije, a druge mogu biti na nju prenesene dogovorom entiteta. Da li je BiH federacija, konfederacija ili nešto treće niko nije u Ustavu eksplicitno naveo. Da se ne radi o unitarnoj državi, nesporno, jer je navedeno da ona ima entitete, koji imaju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ustave. Evidentno, da Bosna i Hercegovina nije ni konfederacija, jer Republika Srpska i Federacija BiH nisu stupile u nju kao suverene države, a u Ustavu BiH takođe je navedeno da se nastavlja kontinuitet. Prema tome, najbliža je federaciji, jer postoji savezna država sa Predsjedništvom, Savjetom ministara, dvodomim parlamentom, Tužilaštvom i Sudom BiH, Ustavnim sudom BiH. Takođe, sve to imaju i entiteti, čiji bi pravni akti trebali biti usklađeni s aktima BiH. Evidentno je da nadležnosti koje pripadaju BiH, kao državi samostalno, kompetencije, koje trebaju biti podijeljene sa entitetima, kao i autohtone entitetske nadležnosti nisu striktno utvrđene, što bi sigurno relaksiralo odnose i smanjilo tenzije. Nije dobro ni što su entiteti potpuno različiti, Republika Srpska je u okviru svojih kompetencija unitarna, a Federacija BiH složena sa svojim kantonima, vladama i 140 ministara. Srbi i Bošnjaci su donekle riješili u BiH svoje nacionalno pitanje, ali to objektivno govoreći, nije slučaj s hrvatskim korpusom. Nacionalne manjine su dobrim dijelom marginalizovane u oba entiteta i to im je rijetka zajednička nit. Za bolju budućnost Bosne i Hercegovine potrebno je poboljšati poziciju nacionalnih manjina kroz prizmu snaženja uticaja ljudskih, pojedinačnih prava i sloboda, a u smislu ravnopravnosti kolektivnih nacionalnih prava, potrebno je pronaći modus u kojem bi Hrvati imali status koji Srbi imaju u Republici Srpskoj, a Bošnjaci u većem dijelu Federacije BiH. Ti dijelovi svakako moraju biti zasnovani na vladavini prava, sa istim pristupom pravima i obaveza svih stanovnika, bez obzira na naciju i vjeru. Komplikovana, skupa, disfunkcionalna, prevaziđena Federacija BiH u suštini opterećuje nacionalne odnose, a i dodatno opterećuje cjelokupnu državu. Bilo bi ju dobro bar prekomponovati, ako ne i podijeliti. I za to je svakako potrebna saglasnost svih koji tamo žive.
Evidentno je da je BiH društvo duboko podijeljeno, postoji međusobno nepovjerenje i nažalost animoziteti, bez obzira na proteklih 12 godina od prestanka (nadam se iskreno) rata. Srbi i Hrvati još uvijek više osjećaju Beograd i Zagreb kao svoje glavne gradove, a ne Sarajevo, niko se ne pita radi čega je to tako. U Švajcarskoj žive Francuzi, Nijemci i Italijani, ali svi osjećaju Švajcarsku kao svoju domovinu. Taj bitan problem ne rješava se niti zakonima samim po sebi, niti represijom, nije ga lako prevazići, a bez bar djelomičnog rješenja uzroka, stvoriti zaista trajnu relaksiranu zajedničku državu. Najmanje je to moguće ljutnjom, kao neargumentovanom reakcijom, kada se dobronamjerno ukaže na suštinu dijagnoze dubokih rascjepa u društvu. Bez dobro i tačno postavljene dijagnoze svaka terapija je slučajna i često pogrešna.
Država treba da je snažna, efikasna i brza u onom što treba da joj pripada, kao i u svim savremenim zemljama. Entiteti moraju imati svoj dio vlasti, koju treba da vrše u interesu svih, a lokalna samouprava svakako treba biti što uticajnija. Čovjek bi polako trebao da se negdje pojavi, a ne samo nacionalni kolektivitet zatvoren u svoje atare, bez komunikacije i dobre volje. Sa isključivim rigidnim stavovima to će biti duži put, a vrijeme neumitno teče, kao i duboka rijeka, sa nama ili bez nas. Naučimo plivati zajedno, da se ne bismo svi udavili.