Ne volim pesimiste. Ne družim se sa takvim tipovima i zaobilazim ih u širokom luku. Teško je slušati tuđu muku, upijati negativna mračna shvatanja i gledanje svijeta oko sebe. Ne slažem se sa njihovom tvrdnjom da je BiH sa svojim entitetima idealno društveno tlo za filozofsko učenje Arthura Schopenhauera po kojem je ovaj svijet i sve u njemu najgore što može biti, sva stvarnost nevrijedna i besmislena.
Ako ujutro popijete čaj ili kafu sa nekim takvim, ubije vam volju da bilo šta uradite taj dan. Bolje se odmah vrate kući.
Ne slažem se ni sa tvrdnjama američkog psihijatara Pola Pirsala, koji je slavu stekao pišući o tome da je pesimizam potpuno prirodno stanje te da je on humaniji i zdraviji od optimizma. Nije.
Negdje sredinom ove godine uhvatih vremena da pročitam sjajnu političku analizu "Svijet nakon Amerike" uticajnog kolumniste i urednika "Newsweeka" Fareeda Zakarije.
To je jedna od onih knjiga koje otkrivaju i pretkazuju kakva nas globalna budućnost očekuje bazirana na mnoštvu istraživačkih podataka do kojih je autor došao uglavnom vlastitim istraživanjima.
Ukratko, ona ne govori o padu Amerike, već o usponu Kine, Indije, Brazila, Rusije i mnogih drugih zemalja. Zakarija lucidno dolazi do odgovora na pitanja kako će se u tom novom svijetu postaviti Amerika i kakve će to ostaviti posljedice na svjetsku ekonomiju.
Traži i odgovor šta može promijeniti Barak Obama i kako najveća svjetska ekonomska kriza utiče na politiku? Zaista izvrsno štivo za sve one koji ne vole površna i pojednostavljena predviđanja od krize pa do propasti. Odlična knjiga zasnovana na realnošću i koja odiše optimizmom.
Ako se neko zapita pa kakve veze ima politička analiza tako nekog Indijca koji je uspio u Americi sa nama u BiH, taj je po definiciji pesimista. Jednostavno i mi smo dio, istina veoma mali, ali ipak sastavni dio svijeta koji prati tokove u svim sferama života.
Nismo izolovano ostrvo niti to možemo biti, te stoga kriza, ekonomska, ali i politička, kako tvrdi Zakarije, nije pogodila samo razvijene, bogate države, već sve, pa tako i nas. Ali oni koji će definitivno izvući svijet iz globalne recesije nisu samo bogate države, već prvenstveno one koje su do juče bile zemlje trećeg svijeta a to su Kina, Indija, Rusija i Brazil.
Taj fenomen rasta trećeg svijeta, objašnjava Zakarije, neće ugroziti položaj Amerike kao ekonomske i vojne supersile, ali će i te kako doprinijeti pravednijoj raspodjeli ukupnog novostvorenog kapitala u svijetu.
Odnosno, sva društva, velika i mala, sa jasnim programima, ekonomskim, političkim, obrazovnim, kulturnim i ostalim imaće veću šansu za uspjeh ako se uporno posvete tom cilju.
Biti uspješan nije više samo fenomen Amerike ili zemalja Evropske unije, već i onih drugih. Stoga, zaključuje Zakarije, pravi se nova "arihtektonika koja će svijetu osigurati mir, ekonomski rast i slobodu".
I BiH kao društvo, država sa svojim unutrašnjim ustavnim poretkom, suočava se sa mnoštvom izazova, od ekonomskih do političkih, vodi svoje unutrašnje, etničke, entitetske, stranačke i druge bitke, ali ne više oružjem, već kroz izgrađene institucije sistema. I to je dobro. Složena smo i nedovršena državna i društvena zajednica.
Istina i da se teško živi, teško dogovara, a najmanje razumije. Ali opet ne mogu niti želim biti pesimista. Ne vodi to ničemu.
Kraj godine je vrijeme kada se svode računi, sumiraju rezultati rada, analiziraju uspjesi i neuspjesi. Tačno da je 2009. godina bila izuzetno teška, mučna, puna političkih pokušaja i socijalnog komešanja. Godina u kojoj nismo dobili bezvizni režim, a toliko smo ga priželjkivali.
Ali to je bila i godina u kojoj su na puno realnijim osnovama počeli da se definišu odnosi unutar BiH. Pokazao je to i butmirski proces u kojem su predstavnici međunarodne zajednice jasno stavili do znanja ovdašnjim liderima da ne očekuju gotova rješenja ustavne reforme, već ih moraju naći međusobnim dogovorom, ma kako to teško i dugotrajno išlo. Na kraju krajeva i ne moraju, niti mogu postići nikakav revolucionaran dogovor već izvršiti sitnije korekcije Ustava.
Ekonomski gledano 2009. godina je bila teška za budžete što javne, ali i ove porodične. Treba priznati da su finansijske institucije očuvale stabilnost puno efekasnije nego politički stabilnije države u regiji.
Entitetski gledano Republika Srpska je puno lakše podnijela taj pritisak na budžet od Federacije BiH, kojoj hronično nedostaje novca zbog nerealnih izdvajanja za boračke kategorije koja su ostvarena prvenstveno kao predizborno kupovanje glasova.
Ekonomski život jeste usporen, novca je sve manje, dosta se preduzeća guši u kompezacijama, bore se sa likvidnošću, ali privreda nije potpuno devastirana kao što pojedini analitičari tvrde. To niti je tačno niti je dobronamjerno.
Istina je i da će iduća godina biti teška, bar prema pokazateljima koji stižu iz svjetskih ekonomskih centara i da će taj talas krize tek zahvatiti BiH, čak i jače nego ove godine. Ali pesimizam koji se čuje gotovo iz svih medija, analitičara što ekonomskih što političkih, ne nudi nikakvo rješenje. Ništa. Bilo je i teže pa se izdrži, reći će optimisti.
Istina da će teret najteže podnijeti građani, ali je to dodatni test u izbornoj godini za vlasti da učine puno više nego ove godine da se ublaži taj udar krize, pogotovo u onim privrednim granama koje je najviše trpe, a to je proizvodnja. Svaki nepotreban eksperiment, loše isplaniran i povučen potez može skupo da košta nosioce vlasti jer vremena za popravni neće biti puno.
Na kraju kada me neko pita šta mislim o idućoj godini, kažem biće bolje. Biće političkih trvenja, svađa i osporavanja. Biće i otkaza i štrajkova. Biće i izbori u oktobru. Biće manje novca, krešu se budžeti, štednja skoro na svemu. Raditi moramo. Biće bolje, vjerujte.
Sretna Vam Nova godina.