Prosto je nevjerovatna brzina kojom su stranke iz Sarajeva odbile poziv Milorada Dodika da u zajedničkom sastanku svih parlamentarnih partija u BiH pokušaju da pronađu rješenja za probleme u vezi s viznom liberalizacijom i evroatlantskim integracijama.
Taj prijedlog je odbijen, a da nisu ni sačekali zvaničan poziv. Ukratko, Sulejman Tihić je obrazložio da se neće odazvati pozivu jer smatra da Dodik time želi samo da odgodi bilo kakve ozbiljne razgovore koje su pokrenuli stranci, te da sa Dodikom ne želi razgovarati ukoliko tu nisu prisutni lideri svih pozicionih stranaka, a kada je u pitanju ustavna reforma, i važnih opozicionih stranaka.
Iz Stranke za BiH je odgovoreno da ih pozivi u Banjaluku na sastanke ne interesuju zbog činjenice da članovi ekspertskog tima SAD i EU ostaju u BiH barem idućih mjesec dana, te da već imaju pozive za nastavak razgovora s njima, i zbog toga ne vide "produktivnost u miniranju tog procesa i otvaranju nekih paralelnih procesa".
SDP je podsjetila na principijelost Zlatka Lagumdžije, koji je još u Butmiru kazao da se neće odazvati ni na jedan poziv lidera već samo na razgovore koje organizuju SAD i EU.
Sarajevskom trilingu stranaka pridružila se i HDZ 1990 tvrdeći da nikakvi sastanci domaćih lidera usmjereni na promjenu Ustava bez pomoći stranih predstavnika ne mogu donijeti pozitivan rezultat, dodajući da bi, "da je bilo moguće postizanje dogovora, vjerovatno za posljednjih 14 godina on već bio postignut".
Jedina ozbiljna stranka iz Federcije koja je prihvatila poziv SNSD-a je HDZ Dragana Čovića, iznoseći stav da će se oni odazvati na svaki kvalitetno organizovan sastanak koji nudi rješenje otvorenih pitanja evroatlantskih integracija, postavljajući ključno pitanje za BiH - šta je alternativa razgovorima?
Na ovo pitanje se odmah nadovezuje i pitanje - ako već ne žele razgovarati, da li to bošnjački politički triling ili neke vaninstitucionalne snage iz Sarajeva imaju već spremnu, razrađenu matricu po kojoj bi nekim drugim metodama uspostavile odnose u BiH po vlastitom svjetonazoru, ili kako bi to Tihić slikovito opisao, tvrdeći da strahuje od mogućih sukoba koje bi bilo teško kontrolisati.
Današnja pozicija u kojoj se nalazi država BiH nije nimalo sjajna niti joj se ovakvim političkim bezobrazlukom nudi nekakva bolja budućnost. Politika totalne isključivosti koju promoviše zvanično Sarajevo u samoj svojoj suštini je zasnovana na bijegu od dogovora s predstavnicima prvenstveno Srba, jer Hrvati su za tu politiku marginalan problem.
Bježanje od razgovora, dogovora i kompromisa, kao i uporno insistiranje na uključivanju međunarodnih arbitara u rješavanje najmanjeg problema, politička je konstanta po kojoj se ponaša SDA manje-više od samog osnivanja. Takvu vrstu patološke ovisnosti o strancima u suštini promovišu i ostale partije s bošnjačkim predznakom Silajdžićeva SBiH i Lagumdžijina SDP.
U ovakvom okruženju, začaranom krugu u kojem se sve vrti oko nametanja i odbrane od politike potpunog unitarizma, jedino pragmatično rješenje je potpuna, nedvosmislena implementacija Dejtonskog sporazuma uz moguće manje korekcije kada je u pitanju usaglašavanje s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. I ništa manje i ništa više.
U osnovi Dejtonski mirovni sporazum je odgovorio na dva ključna zahtjeva - da se bez odlaganja zaustave ratni sukobi i da se uspostave elementi dugoročne stabilizacije stanja u BiH. Njime su potvrđeni i garantovani suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost BiH, na šta su se posebno obavezale Srbija i Hrvatska, a što na kraju potvrđuje i njihov status potpisnica.
Njime je utvrđeno da će dotadašnja Republika BiH dobiti ime BiH, bez odrednice, i nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom od dva ravnopravna i jedinstvena entiteta, kao konstitutivnih i državotvornih jedinica - Federacije BiH i Republike Srpske.
Ustavni poredak BiH zasnovan je na principu ravnopravnosti dva entiteta i tri konstitutivna naroda. On je i dovoljno fleksibilan da omogući razvoj ekonomskih, političkih i međunarodnih odnosa uz poštovanje pomenutih principa jer njegove norme ostavljaju dovoljno prostora da se BiH u svojoj suštini izgradi kao federalna država.
Specifičnost Dejtonskog sporazuma se ogleda u tome što je on nastao prvenstveno kao produkt međunarodne zajednice i rezultat kompromisa predstavnika sva tri naroda, a ne nekakve političke volje. I kao takav on je zaustavio rat. To je njegova najbitnija činjenica bez obzira na to što ga danas u Federaciji doživljavaju kao nepravedan.
Ako se osvrnemo i pogledamo period od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas vidjećemo da je njegova implementacija, uz veće ili manje poteškoće, moguća i jedino prihvatljiva. Gledano iz ovog racionalnog ugla, BiH kao država još se konstituiše. To je proces koji traje i koji će još godinama trajati.
Upravo u toj činjenici, da je BiH još u izgradnji, leži i odgovor zašto bošnjačke političke partije uporno odbijaju da sjednu i iskreno s predstavnicima Srba i Hrvata otvoreno razgovaraju, jer su gotovo ubijeđene da im po nekakvom iracionalnom pravu pripada nešto što nije definisano Dejtonskim sporazumom.
Iz tog svog imaginarnog političkog i nacionalnog prava te stranke, bez obzira na to da li se radilo o nacionalnim ili građanskim, lijevim ili desnim, crpe zahtjeve koji u većoj ili manjoj mjeri negiraju dejtonske principe. Odustajanje od dijela takvih, u suštini unitarnih zahtjeva predstavljaju kao spremnost za kompromis, dogovor i političku ozbiljnost. Za dodatno podgrijavanje zaslužan je dio činovnika međunarodne zajednice, koji pothranjuju takve zahtjeve, ohrabruju i duvaju u leđa sarajevskoj politici.
Tako je i nastao snažni otpor koji pruža Republika Srpska. Ukoliko bi se odrekla, pa i pod pritiskom dijela međunarodne zajednice, osnovnog principa Dejtonskog sporazuma, a to je puna ravnopravnost, bio bi to početak njenog kraja. Zbog toga niko od političkih lidera partija sa srpskim predznakom ne želi na sebe preuzeti tu istorijsku i nacionalnu odgovornost da svojim glasom otvori mogućnost za takav proces, bez obzira na to koliko dugo morali čekati da sarajevske partije prestanu bježati od realnosti i sjednu s njima za pregovarački sto. Vremena, izgleda, ima dosta.