Vjerovatno ste već imali priliku da pročitate kako su neke državne institucija BiH u zadnjih pet-šest godina potrošile mnogo miliona KM, a da za uzvrat nisu uradile ama baš ništa. Praktično nisu se miješale u svoj posao.
Nešto manje bode oči činjenica da i na nižim nivoima vlasti (entiteti, kantoni, opštine) postoje brojne institucije (da se razumijemo, kao i na nivou BiH - ne sve) koje ne samo da ne rade ništa, već je smisao njihovog postojanja odavno zaboravljen, ali su one po nekoj birokratkoj logici nastavile svoju egzistenciju. Zbog toga ono što danas rade samo šteti građanima i firmama koje imaju "sreću" da ih neki zakon upućuje na njih.
Međutim, ako mislite da je sav taj haos i besmisao produkt isključivo naših prostora, grdno se varate. Zapravo pojava birokratije koja je sama sebi cilj i haos koji izaziva njeno djelovanje široko je rasprostranjena pojava u svijetu i sa dugom tradicijom postojanja.
Naročito je prisutna u društvima u kojima je ekonomija talac politike, pa se osnivaju institucije koje iz ugla političara imaju neki smisao, dok su iz ugla privrede nepotreban teret.
Slikovit i često citiran primjer razvoja birokratije kroz istoriju je sljedeće satirično poređenje.
Pitagorin zakon - 24 riječi, Arhimedov zakon - 67 riječi, Dekalog - 167 riječi, Američka deklaracija o nezavisnosti - 1.300 riječi, propisi EU o prodaji kupusa - 26.911 riječi!
Iako se zalažem za ulazak RS - BiH u EU, gdje nam je istorijski i mjesto, bitno je primijetiti da je i EU (baš kao i BiH) prije svega politički projekat, zbog čega su osnovane brojne institucije zvučnih naziva, a nikavih ovlaštenja, koje su kao takve same sebi cilj, privredi i građanima samo teret, a ciničnim Britancima predmet podsmijeha. Zbog toga i ne čudi da Evropa po konkurentnosti zaostaje za Kinom, Japanom, SAD...
Zanimljivih primjera borbe protiv birokratije i besmislenog intervencionizma takođe ne manjka.
Recimo, vjerovatno najinteresantniji predsjednik SAD u 20. vijeku Ronald Regan je osamdesetih znatno srezao birokratiju u SAD, a njenu izvitoperenu logiku slikovito opisao rečenicom: "Ako mrda oporezuj, ako još mrda reguliši, kad prestane da mrda - subvencioniši!"
Ipak, Reganovi napori nisu neutralisali birokratski intervencionizam čak ni u samoj Americi, čiji se građani i danas uglavnom kunu u "slobodno tržite, malu vladu i niske poreze".
Pitanje je šta sa nedorečenim institucijama na nivou BiH, ako se stvarno želimo osloboditi nepotrebne birokratije. Tu su moguća samo dva rješenja. Ili ih pretvoriti u institucije s ovlaštenjima u kojima će zaposleni zaraditi svoju platu, a privreda vidjeti neku korist od njihovog rada, ili ih jednostavno ugasiti
To se lijepo može vidjeti iz zanimljive izjave neuništivog Alena Grinspen, višedecenijskog direktora FED-a (Američke centralne banke, koja je u vlasništvu grupe privatnih banka), koji je bez pardona izjavio da bi finansijska kriza u SAD, koja se prenijela na polovinu svijeta i usput unesrećila i nas ovdje, bila izbjegnuta da je po nalogu Vlade SAD naštampano dovoljno $ kojim bi Vlada kupila višak kuća na američkom tržištu nekretnina i onda te kuće jednostavno spalila do temelja!
Iako bi ovakva sumanuta operacija možda kratkoročno bila efikasnija i jeftinija od potonjeg štampanja novca od strene FED-a i ECB-a zarad očuvanja privredne aktivnosti (prvi su do danas naštampali i u privredu SAD ubacili preko 800 milijardi $, dok su drugi probili granicu od 1.000 milijardi evra), problem s ovom izjavom Grinspena je što je on kao direktor FED-a svojim mjerama doprinio nerealnom naduvavanju cjena nekretnina u SAD dok se danas zalaže za krpljenje rupe još drastičnijom birokratskom mjerom. Vjerovatno, jedini razlog zašto ovu mjeru niko ozbiljan u SAD nije ni uzeo u razmatranje je što i u ovoj bogatoj zemlji postoje milioni beskućnika, pa je rušenje dobrih kuća suviše degutantno (iliti politički nedopustivo) čak i za Amerikance, inače mnogo manje osjetljive na klasne razlike nego mi u Evropi.
Da se na trenutak vratimo u naše dvorište.
Stručna javnost odavno upozorava da je stanje sa birokratijom u Republici Srpkoj i BiH tako loše da i nama hitno treba jedan Regan.
Zbog toga i ne čudi što je predsjednik Republike našao za shodno da se u njegovom kabinetu radi na zakonu koji će omogućiti registraciju firme u Republici Srpskoj na jednom mjestu i za jedan dan. Usput je izjavio i da treba promijeniti dvadesetak zakona koji su trenutno na snazi, a prije će biti da je problem šta uraditi sa zaposlenim u institucijama čiji smisao postojanja leži upavo u tim zakonima.
Iz Vlade su najavili ukidanje dijela parafiskalnih nameta koji terete privredu, a za koje privrednici tvrde da su besmisleni. Prije nekoliko mjeseci je najavljeno i ukidaje poreza na investicije, što je takođe bio paradoks u zemlji kojoj dramatično nedostaju investicije.
Ukratko, čini se da vlasti Republike Srpske jasno shvataju kojim putem moraju da idu (i pored povremenih lutanja) kako bi se privreda stavila na zdrave noge.
Komplikovanije pitanje je šta s nedorečenim institucijama na nivou BiH ako se stvarno želimo osloboditi nepotrebne birokratije. Tu su moguća samo dva rješenja. Ili ih pretvoriti u institucije sa ovlaštenjima u kojima će zaposleni zaraditi svoju platu, a privreda vidjeti neku korist od njihovog rada, ili ih jednostavno ugasiti. Sukob dva koncepta daljeg razvoja države (centralističkog, koji je za jačanje ovih institucija, i dejtonskog, u kome su ovlašćenja na nivou entiteta) čini da ionako nekonkurentna privreda i siromašni građani plaćaju svojim novcem nemogućnost stvaranja bazične vizije daljeg razvoja ove države.
(autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)