Stevan Tontić, pjesnik i esejist, moj bivši student i Krajišnik kao što sam i sam, napisao je esej "Biti Srbin". U vrijeme kad je Stevan napisao taj esej bio je to hrabar i moralan čin. Naime, bilo je to vrijeme nacionalnih euforija i svakojakih neumjerenosti koje su nas uvele u događanja sa nesagledivim posljedicama s kojima ni nakon petnaest godina nismo u stanju izaći na kraj. U čemu je bilo značenje i vrijednost tog eseja.
Tontić je pošao od jednostavne i istinite ideje da nikada nije sramota biti Srbin ili pripadati bilo kojoj naciji. Pitanje je kako to biti. Kao i drugi narodi i Srbi u svojoj historiji i strukturi svog bića imaju i pozitivne i negativne aspekte njihovog historijskog hoda, svega onoga što se u historiji doživi i što ostavlja trag na nacionalnom biću.
Srbi imaju pozitivni bilans uporne borbe za obnovu države i slobodu. Imaju zasluge u dva velika rata, ali imaju i negativne aspekte onog što bi današnja sofisticirana terminologija ratovanja nazvala kolateralnim žrtvama svog hoda kroz historiju, kao što su i sami bili kolateralne žrtve pogrešnih politika. Stevan je upozoravao na pozitivne aspekte srpstva i time u stvari izražavao težnju ka pozitivnim izrazima srpskog nacionalnog osjećanja i htijenja. Pratio sam Stevana trideset i više godina i posebno u vrijeme rata.
Svojim ponašanjem u ratno doba Stevan je demonstrirao jedno srpstvo koje bismo svi mi poželjeli - čvrsto u uvjerenju i odanosti tradiciji, ali ne i agresivno i nepravedno prema drugima. Stoga me začudilo kad sam pročitao da su mu neki odricali pravo na književnu nagradu, koju su već dobili Abdulah Sidran i Ivan Kordić. Razlog je njegov esej. Kao da neki misle da biti Srbin odista jeste neka sramota i da čovjeku umanjuje vrijednost. Osobito je to suludo u vrijeme neophodnog pomirenja i razumijevanja, pa i oprosta.
Povodom toga sjetio sam se jedne situacije koja više od svega govori o ljudima, pa i o Stevanu. Sedamdesetih godina novo rukovodstvo Bosne i Hercegovine je željelo da sve u njegovom vilajetu bude novo, pa i redakcija časopisa `Život`. Imenovana je nova redakcija (Mak Dizdar je bio već umro) i u njoj su bili Stevan Tontić, Vojislav Maksimović, Ivan Kordić, Veseljko Koroman, Alija Isaković i Muhamed Filipović. Trebalo je da nova redakcija svojim sastavom i radom pokaže težnju politike da oslobodi književni rad stega i uspostavi odnose ravnopravnosti u kulturnom domenu.
Međutim, kad smo sazvali prvi sastanak, zbog dogovora o politici uređivanja lista, na sastanku se pojavio tadašnji partijski komesar književnosti Mladen Oljača sa direktorom `Svjetlosti` (Vlado Knor) i zatražio da iz redakcije isključimo Veseljka Koromana, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika. Kao razalog je naveo da je isti omogućio objavljivanje podataka o deficitu Hrvata u strukturama vlasti i institucijama države. Ja sam se pobunio zbog miješanja partije u rad redakcije i upitao da li su objavljeni podaci bili tačni i da li su bili tajna. Odgovor je bio negativan.
Na to sam konstatirao da i kad bi odgovor bio pozitivan to se nas kao literarne redakcije ne tiče i da ja odbijam zahtjev Oljače i tražim od ostalih članova da ga odbiju. Kad su Oljača i Knor insistirali na zahtjevu, ja sam predložio da svi odstupimo u znak protesta - formula je bila ili svi u redakciji ili svi van nje. Nažalost, desilo se nešto uobičajeno kod nas. Sutra je formirana nova redakcija, a u njoj nije bilo Muhameda, Stevana i Veseljka, dok su naše kolege Alija, Vojo i Ivan dvojica kasnijih krifeja i `moralnih vertikala` naših nacionalizama ostali i nastavili da služe nasilnoj politici, žrtvujući nas trojicu, znajući dobro da je to kapitulacija pred političkom silom.
Sada kad čujem kako se Stevanu zamjera nekakva moralna nedosljednost, uhvatim se za glavu i pitam gdje se i kako utvrđuje i dokazuje moralna dosljednost. Stevan nikome dlaku sa glave nije skinuo. Bio vjeran ideji slobode stvaralaštva i profesionalne solidarnosti i žrtvovao, kao najmlađi među nama, izglede za ubrzanje karijere, koju nije nikada ni ostvario, a sada neki, koji su dizali u nebo `moralne vertikale` kakve su ovdje došle do izraza, Stevanu prigovaraju zbog toga što je sebe i sve druge pitao šta to znači `Biti Srbin` u današnjem svijetu. Ne znam za logičnije pitanje u ovom momentu, ma kako na njega odgovarali.
Studenti su kao djeca, a meni je Stevan bio i ostao kao mirno, staloženo, suzdržano, lijepo oformljeno u svakom pogledu i nevino dijete-pjesnik po biću. Želim mu mir i ono čemu teži, a mislim i da znam čemu teži Stevan Tontić.