Nedavno u novinama pročitam kraći interview Srđana Dizdarevića pod naslovom "Odijelo ne čini državnika". Ugledni Slavoj Žižek, potom, u drugim novinama govori o Ahmadinedžadu kao o "iskvarenom islamofašističkom populisti", kao "iranskom Berlusconiju"...
Još nedavno je kvalificirao Busha! I onda se, čitajući ovih dana izvanredne Đilasove memoare, zapitam postoje li još uopće i jesu li još mogući državnici formata Churchilla, Adenauera, Beneša, kasnije Brandta ili, zašto ne, formata Đilasa? Koji znaju misliti svijet oko sebe državnički? Barem kilometar dalje izvan svog feuda? Koji imaju kulturu poštovanja umjetnosti, ako joj već sami nisu dorasli?
Koji bi, poput Đilasa, bili toliko obrazovani družiti se s Krležom, ako već ne napisati "Legendu o Njegošu", s Andrićem ili Zogovićem, ako već ne i napisati serijal tekstova za dnevne novine? Govoriti na dva svjetska jezika, ako već ne i prevoditi Miltonov "Izgubljeni raj"? Biti toliko pismeni da danas znaju govoriti bez "e", "a", "ovaj", ako već ne sutra sami znati napisati svoje memoare? (Ako uopće budu imali u njima što reći?!) Ili smo osuđeni na državnike koji se više ni odijelom ne razlikuju od svojih policijskih pratilaca, koji više od njih psuju, koji su manje od njih obrazovani, koji znaju manje jezika od svojih vozača, koji jedva imaju moralnu vertikalu...?
Đilasova knjiga "Vlast i pobuna" impresionira visokim ritmom memoarsko-političkog svjedočenja, jezično-literarnom kultiviranošću žanra iz kojeg taj govor dolazi, sposobnošću da se sagleda cjelina, tj. ukupni kontekst djelovanja, trudom da se govori istinito i krajnje objektivno, pa makar i o vlastitim zabludama i greškama, da se govori bez trunke ressentimenta...
Ono što na poseban način mora impresionirati čitatelja koji dobrano zna prva desetljeća Titove Jugoslavije i sve moguće perturbacije (Staljin, Goli otok i dr.) je impresivna ekipa državnika i diplomata koju je tadašnji krajnje ideologizirani i totalitarni sustav imao. Na stranu sve Ćopićeve "osme ofenzive" i "jeretičke priče", na stranu sav skorojevićko-šumski mentalitet, "banalnost i vulgarnost nove vlasti", ideološka krutost poluinteligenata, partijskih aparatčika, ulizice i laktaroši, ta je zemlja imala ozbiljan broj umnih ljudi i za unutarnju i za vanjsku (diplomatsku) reprezentaciju. Znali smo to i bez Đilasova svjedočenja, ali nam je ono u svjetlu ranije rečene rečenice da odijelo ne čini državnika dodatno ukazalo kako, nažalost po nas i naše vrijeme uopće, ne samo ovo lokalno nego i europsko, danas među državnicima nemamo obrazovane likove tipa Milovana Đilasa, Koče Popovića, Vladimira Velebita, Aleša Beblera, Radovana Zogovića... A da i ne nabrajamo one iz drugog intelektualnog reda jugoslavenskih političara, koji su još visoko iznad današnje tzv. prve garniture političara i državnika, kojima je već i ideja o poroku, otrovu politike (Beneš) intelektualno i moralno nedokučiva. Kad se cijela stvar izvede na tadašnju europsku razinu, koliko god ideološki oštro polariziranu, doista vidite svijet u kojemu se živjelo na intelektualno znatno višoj razini.
Osobito impresionira Đilasovo svjedočenje o uglednim jugoslavenskim književnicima i umjetnicima, s kojima se družio, surađivao, polemizirao, a što je danas nekom političaru jedva zamislivo. Jedva je zamislivo da politika komunicira s kulturom i druži se s ljudima iz kulture, jer je uglavnom upućena na krimogeno podzemlje, vezana uz skorojevićki primitivizam, sama po sebi psovačka i pornografska, primitivno-skandalizirajuća, nacionalistička ili, u najbolju ruku isprazna, licemjerna i blazirana. A odijela im i radni prostori, kabineti i vozni parkovi malograđanska mjera njihove uspješnosti. Intelektualni kapaciteti ravni svakodnevnim skandalima koje Žižek vidi kao "mješavinu klaunovskih nastupa i bezobzirne politike". Ne, nećemo o onome što godinama čitamo o gospodarima Turkmenistana ili Bjelorusije, Sjeverne Koreje ili... Tek, uspoređujemo neka imena državnika iz Đilasova doba i u povodu njegove knjige.
Nezamislive su danas nekakve krležijanske inicijative za izložbu u Parizu ili za ustanovljenje leksikografije. I ne samo na našim prostorima. Teško zamislive velike i hrabre Adenauerove geste, Churchillovi memoari ili ukupni intelektualni Đilasov aktivitet. Hrabrost Adenauera ili Brandta je nedostižna bajka iz davnih vremena za mnoge koji bi htjeli da ih se, premda ne znamo zašto, tretira kao ozbiljne državnike... Osobna građanska i intelektualna hrabrost koju svjedoči Đilasova knjiga je hrabrost suočenja s gubitkom svih političkih i građanskih privilegija zarad vlastitosti. No, hrabrost iziskuje ne samo tvrdokornost, nego i visoku intelektualnu i moralnu odgovornost.
A to je, ipak, malo prezahtjevno, zar ne, i tu je ona demarkacijska crta između državnika i onoga koji to glumi u "lister odijelu" i zadnjem tipu automobila visoke klase! To ga možda čini važnim u njegovu selu, kod žene mu ili ljubavnice?! Ono po čemu se novi tip državnika jedino u stanju identificirati s onima iz prošlosti, upravo su najgore od značajki, svedive na bahatost i autoritarnost, ili smiješnu europsko-malograđansku blaziranost, što su u oba slučaja najobičnije kompenzacije vlastite nesigurnosti, neobrazovanosti, konačno - nedoraslosti i vremenu i pozivu.