S mnogo se razloga misli da je teško biti manjina. I jest. Jer ne znamo biti manjina! No, mnogo je veći problem što mi ne znamo biti - većina! Ali, da se razumijemo - nisu manjina ili većina jedino ono na što se u nas prvo pomisli kad se čuje taj pojam.
Nisu, dakle, manjina ili većina samo i jedino nacionalna ili vjerska, tj. politička (dis)kvalifikacija neke skupine. Manjina i većina, ako to išta znači osim kvantitativnu mjeru, tek je oznaka za jedan od brojnih segmenata, atribucijâ našeg identiteta. Dakako, ako se čovjek svede samo na nacionalno ili vjersko, na ideološko, na jednu, na usku dimenziju svoga bića, onda ta identitarna oznaka, osobito na našim prostorima, ima bolnu kvantifikacijsku, statističku mjeru. U stilu one: nas i Rusa sto milijuna! Ali, ako se ona izvadi iz kvantifikacije i preseli se u kvalifikaciju, onda posve drukčije zvuči. Na primjer hipotetičko anketno pitanje: Biste li radije bili Švicarac ili Kinez, ili Luksemburžanin ili Iranac, mijenja se optika i najednom vidimo da nije stvar nacionalnog atribuiranja, koliko god nas ono kao takvo bolo u oči.
Čak i ako bismo ovo pitanje ideologizirali do mjere: jeste li čuli nekog tko je iz zapadne demokracije "pobjegao" na ideološki istok (komunistički ili islamsko-teokratski...), a znadete li koliko ih se kreće u suprotnom smjeru, opet bismo vidjeli kako su kvantifikacijsko i kvalifikacijsko u stalnom srazu, oporbi, čak disproporciji.
Stoga mislim da pojmove većina i manjina treba prije svega gledati kao kvalitativnu mjeru. Strah od pozicije "biti manjina" strah je od samoga sebe, jer ona znači biti uplašen, nesiguran, čak - frustriran. Onaj tko ne zna biti manjina, on ne zna biti ni većina. Odnosno, onaj koji se plaši vidjeti sebe u manjini, on se plaši sebe i u većini, koliko god se tamo sigurnije osjećao. Jer, on zna što bi radio onima koji su manjina samo da mu je "biti većina".
Dovoljno je samo pogledati sve te jadne "luzerske skupine", npr. skinhedsa gdje deset njih ide prebiti jednog "crnca", deset njih idu pokazati svoju fašističku "muškost" nad jednim! Ili gdje nekih stotinu bradatih ide zasuti kamenjem neke fizički bezopasne (queer!) samo zato što su od njih seksualno drukčiji i još se predstavljaju kulturnim programima. Ne kaže slučajno M. Casey da je "grubost pokušaj slabića da bude jak"! Pritom tih talibanskih muškarčina nema da pokažu barem mrvu protesta, iz ideološke/vjerske pozicije u kojoj su (većina nad većinama!), kako je npr. pedofilija također "nastrana ili bolesna" ( njihov rječnik!).
Njihova je deviza: ono što možemo mi - njima, ne mogu oni - nama! Oni se boje kulture, imaju strah od drugog i drukčijeg, od druge i drukčije kulture. Svejedno što je to drugo i drukčije: crkva ili džamija, jazz ili Bach, Mann ili Kafka... Oni nisu sigurni u svoje, pa im je tuđe izazov s kojim ne znaju što bi. Fašistima ili talibanima, svih vjera, nacija, ideologija... na isti način smetaju iste ili različite stvari, svejedno. Uglavnom je to drugost kulture! I za nju imaju samo jedno rješenje - barbarsko nasilje i rušilaštvo. Oni funkcioniraju većinski, a to za njih znači terorizirajući. Oni kako ne znaju biti manjina, tako ne znaju biti ni većina. Čak su u manjini "bolji", "pitomiji", u svom strahu i frustraciji, skriveni u mišje rupe...
A kad takvima i njihovim zaštitnicima spomenete pojedince koji su znali ili znaju biti manjina, npr. biblijskog Isusa, antičkog Sokrata kao primjere samouvjerenosti i snage pojedinca ili Galileja i Kopernika koji su znali biti sami protiv svih, onda oni kažu: "E, to je drugo"!
Da, drugo je tamo neki Aleksić u Trebinju. Ono što od drugoga očekujemo, kod sebe imenujemo "izdajnikom, otpadnikom...", a takvima pripada - smrt!
Da. Teško je biti većina, jer mi ne znamo biti ni manjina ni većina, jer smo "mi" samo i jedino "mi". Mi nacionalnog, mi vjerskog, mi ideološkog! Mi navijačkog! Ali što s njim? S tim i takvim "mi"?! U manjini kukati nad svojom sudbinom, a u većini drugima zagorčavati život. I dok to čovjek i razumije kod svjetine, dok to shvaća kod moćnika ("Moć je neprijatelj zdrava prosuđivanja", kaže A. Maalouf), kako to shvatiti kod onih koji bi trebali kritički promišljati svijet ili barem njegovu društvenu stvarnost, tj. "naučiti prezirati privid i ne suditi o stvarima prema njihovom vanjskom izgledu" (A. Maalouf).
Koja je manipulativna moć ideološkog "mi" pokazat će bilo koji primjer stvarno življenja realiteta (a ne njegovih privida ili pukih površnosti!). Primjerice, ustreba li nekome dobar kirurg, nikad nećete čuti da se raspituje za dobrog Srbina kardiologa, Hrvata ginekologa ili urologa Bošnjaka. Nisam primijetio ni da ikome u Europi smeta što su odlični nogometaši Džeko Bošnjak, Vidić Srbin, a Olić Hrvat. To nacionalno je tek dio njihova identiteta. Nipošto jedina i nipošto najvažnija identitarna oznaka. A nisam primijetio ni da njima smeta što su "manjina" u sredinama u kojima se nalaze, kao što to nisam primijetio ni kod naših izbjeglica Srba u Londonu, Hrvata u Frankfurtu, ili Bošnjaka u Oslu.