Čuo sam da u Banjaluci na televizijama ne žele da prikazuju moj film "Kozara" jer se u njemu pojavljuje kao partizanski komandir musliman, pitao me nedavno Veljko Bulajić, s kojim sam se vidio u zagrebačkoj "Esplanadi", te smo razgovarali na temu "nekad i sad, četnicima, ustašama i partizanima".
Ostarjeli režiser jugoslovenskih klasika poput "Bitke na Neretvi", čije je filmove vidjelo preko 500 miliona gledalaca, jedan od najuspješnijih autora bivše države, požalio se još kako su mu gradske vlasti u Banjaluci uskratile finansijsku podršku za biografiju u kojoj bi to područje bilo navedeno kao jedna od lokacija na kojoj je snimao filmove, mada ni Bulajić nije znao objasniti od koga je tačno i koliko novca tražio, ali mu je to tako prenio njegov partner u tom projektu, nekakav tip s HRT-a, koji tu knjigi sklapa već četiri-pet godina.
Stvarno je teško čovjeka poput Bulajića ubijediti da priča gluposti, kako su mu zabranjeni filmovi zbog muslimana, ali sam mu obećao da ću ga lično ove godine odvesti na Mrakovicu kada više hiljada Krajišnika obiljažava godišnjicu bitke na Kozari. Možda mu i nekakav prigodan poklon daju, što vjerujem ne bi odbio. Drugog načina nema da ga razuvjerim da se Srbi u Republici Srpskoj, i u BiH, nisu odrekli svoje slavne antifašističke prošlosti te da svake godine, već generacijama, obilježavaju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata.
To vam je stvar utkana duboko u nacionalni identitet tih ljudi i ne postoji ništa što će to moći izbrisati, nikakvo četništvo niti nešto slično, bez obzira na to koliko vam drugi pričali da Srbi ne žele da gledaju "Kozaru", bio je jedan od mojih argumenata.
Na evu epizodu s Bulajićem podsjetila me rasprava koja se u regionu otvorila na temu treba li beogradski sud rehabilitovati četničkog generala Dražu Mihalovića, a čiji postupak je u toku, pa su i nedavno objavili potpuno morbidan oglas u novinama da se Mihailović javi ako je živ, mada u svim istorijskim knjigama u zadnjih pola vijeka piše da je osuđen pa strijeljan na Adi Cigaliji.
Naime, mediji su prepuni analiza, komentara, izjava i čega sve ne, koji osporavaju ili podržavaju zahtjev njegovog unuka Vojislava Mihailovića, nekada visokog fukcionera SPO-a Vuka Draškovića, da beogradski sud poništi presudu tadašnjeg Vojnog suda iz 1946. godine.
U Beogradu je pred tim sudom prošle sedmice organizovan protest, kako pristalica četničkih pokreta, tako i antifašista. Čitav slučaj je poprimio političku konotaciju i prijeti da ozbiljno ugrozi saradnju Srbije i zemalja regije, pogotovo Hrvatske i Federacije BiH, jer se osjećaju pozvanim da daju svoje mišljenje o rehabilitaciji, u suštini, četničkog pokreta u Srbiji.
Najoštriji je predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, koji je u više navrata ponovio da je nedopustivo da vlasti Srbije sprovedu proces rehabilitacije čovjeka koji je osuđen za ratne zločine i saradnju s tadašnjim fašističkim vlastima, izjednačavajući četnike s ustaškim pokretom i režimom, koji su sprovodili etničko čišćenje i genocid nad Srbima i Jevrejima u kvislinškoj NDH Ante Pavelića.
Ova osudna bitka za bolju prošlost "podijeljene" Srbije poklopila se i sa svim mogućim izborima, od lokalnih do predsjedničkih, pa su i vlast i opozicija oprezni u vezi s čitavim procesom, ne želeći da se na bilo koji način zamjere jednima niti da na drugoj strani izgube podršku ovih drugih, što dovodi u potpuno suludu situaciju čitavo društvo.
Četnici Draže Mihailovića su bili tačno ono kako ih je definisao tadašnji komunistički režim - sluge fašističkog okupatora. To je strana koju su izabrali u Drugom svjetskom ratu. Partizani su priznat antifašistički pokret. Sve ostalo je čisti istorijski falsifikat
Otuda i upadljiva ćutnja državnih zvaničnika na sve glasnije prozivke iz regije, pa se jedino Vuk Jeremić usudio da stvar prokomentariše diplomatskom frazom kako je to bolno pitanje unutrašnja stvar Srbije. Što u osnovi nije tačno, jer vlast ili onaj ko želi biti vlast u Srbiji mora izabrati. Tu se ne može biti po strani.
Stvari su ovdje poprilično jednostavne. Četnici Draže Mihailovića su bili tačno ono kako ih je definisao komunistički režim - sluge fašističkog okupatora. To je strana koju su izabrali u Drugom svjetskom ratu i zbog toga su ih se saveznici odrekli na konferenciji u Teheranu 1943. godine te odlučili da partizane priznaju kao antifašistički pokret, koji je nakon toga značajno ojačao, dok se četnički pokret u potpunosti stavio na raspolaganje fašistima, čineći stravične zločine prema pripadnicima nesrpskog stanovništva. To su tačne istorijske činjenice.
Rasprave tipa kako je Draža Mihailović s ostacima vojske Kraljevine Jugoslavije formirao prvi antifašistički front u okupiranoj Evropi bi imale smisla de se taj isti pokret za godinu dana nije otvoreno stavio u službu Nijemaca i Italijana. Sukobi s partizanskim jedinicama bili su česti, pogotovo u Bosni, a masovniji prelazak iz četnika u partizane dogodio se upravo nakon bitke na Neretvi, tamo negdje 1943. godine.
Današnji četnici ili ravnogorci ubjeđuju i sebe i druge da su se, eto, prvi digli u odbranu srpstva i žele da razotkriju navodno bezočnu, komunistučku urotu i laž o njima da su sarađivali s fašistima.
Današnja evropska civilizacija, kojoj teže da se politički, kulturno i ekonomski priliže svi narodi i države regije, zasnovana je na antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Tu su stvari potpuno jasne. Stoga bi bilo društveno odgovornije za političku elitu u Srbiji da prestane s izbornim kalkulisanjem.
Republika Srpska, kao društvo, je raskrstila s tim istorijskim nedoumicama stavljajući četništvo tamo gdje mu je i mjesto, a njegujući antifašističku borbu ovdašnjih partizana. Ipak postoje pojedinci i grupe koji svojim navodnim četništvom pokušavaju promijenitu ukupni ambijent i potrebno je da aktuelna vlast zakonski reguliše, tačnije sankcioniše njihovo djelovanje. Time bi obesmislila i gluposti koje javno pričaju i prenose tipovi poput Veljka Bulajića.