Šta spriječava donošenje odgovarajućeg sporazuma o problemu stalnog porasta zatopljavanja atmosfere koje ugrožava život na zemlji.
Meteorolozi, a potom i stručnjaci za proučavanje zemljine atmosfere i osobito oni koji su zapazili i započeli sa proučavanjem pojačanog utjecaja sunčevih zračenja na živi svijet na zemlji, odavno su primijetili da se u odnosu sunca i zemlje, a prije svega u odnosu atmosfera i hemisfera, događaju stvari koje mogu imati dalekosežne posljedice na sav živi svijet na zemlji, a pogotovo na veoma složenu i od mnogih faktora zavisnu brojnu ljudsku populaciju.
Utvrđeno je da je glavni generator promjena u odnosima zemljine atmosfere i sunčevog zračenja sve veća emisija štetnih gasova u atmosferu, onih gasova koji potječu od sagorijevanja fosilnih goriva, čija upotreba je u 20. vijeku stalno rasla, pogotovo u vezi sa sve većim razvojem automobilske industrije i avionskog prevoza, te u vezi sa obimnim probama raketnih sustava svih vrsta i obima emisije tih gasova.
Ono što je izgledalo kao glavni generator razvoja tehnologije i modernizacije i pogotovo ubrzavanja ljudskog života i djelovanja, pokazalo je i svoju drugu štetnu i opasnu stranu, tj. pokazalo je da se sve što se od prirode nasilno i agresivno uzima na neki način mora i platiti, odnosno da priroda, kao najsavršeniji sistem koji je nastajao milijardama godina i kroz milijarde eksperimenata, a koji obuhvata sve što postoji, ima načina da balansira pojave ovakvih disproporcija, ali ta balansiranja su uvijek na štetu onih koji takve promjene balansa izazivaju.
Kad je postalo jasno da životu na zemlji prijeti katastrofa koja će po svom obimu i posljedicama za ljude daleko nadilaziti svaku moguću katastrofu, pa čak i onu koja bi bila izazvana eventualnim nuklearnim ratom, započela je borba ljudi za sprječavanje takvog ishoda odnosa čovjeka i prirode, odnosno započela je bitka za smanjenje emisije štetnih gasova u atmosferu i ta borba je danas glavna agenda svjetskog humanog, političkog i pravnog problema pred kojim se nalazi čovječanstvo.
Na sve ove probleme je osobito snažno ukazala konferencija posvećena ovom pitanju koja je bila održana prije nekoliko godina u Kjotu (Japan), a iz čijih protokola je jasno da je konstatirala da nema više nikakve sumnje o tome da je emisija štetnih gasova u afmosferu glavna prijetnja budućnosti čovjeka na zemlji i da će, ako ne bi bila zaustavljena i ako ne bi našli rješenje za taj problem i to podjednako kroz smanjenje emisije i zamjenu fosilnih goriva, ubrzo morati doći do takvih klimatskih promjena koje se mogu nazvati "žarko doba", tj. da će sigurno doći do značajnog povećanja prosječne temperature na zemlji, da će u vezi s tim efektom doći do značajnih podizanja nivoa svjetskih mora koje će ugroziti velike dijelove kopna i značajno smanjiti prostor za ljudski život, da će doći do pojačanja štetnih i veoma opasnih zračenja sunca, koja će imati drastične negativne efekte na zdravlje ljudi, da će doći do povećanja pustinjskih i uopće neoupotrebljivih zemljišta i da će biti bitno smanjena proizvodnja materija pogodnih za ljudski život (tropske šume) i ishranu (žitna polja). O svemu tome su se složili najznačajniji istraživači ovog problema. Međutim, oni su ukazali i na činjenicu da neke zemlje, kao Sjedinjene Države Amerike, Kina i nekoliko zapadnih zemalja, koje sve zajedno čine jedva 15% naseljenog zemljinog tla, emitiraju gotovo 90% štetnih gasova u atmosferu i da su one glavni problem u cijeloj ovoj priči. Upravo je ta konstatacija i zahtjev da se smanji emisija štetnih gasova u tim zemljama i da se odredi dinamika i procentualni iznosi ovih smanjenja koji bi otvorili proces oporavka atmosfere, izazvalo krah konferencije u Kjotu, jer su te zemlje, koje veliki dio svog napretka zahvaljuju upravo industriji i tehnologijama i načinu života koji kao nuz-efekt imaju emisiju ovih gasova, odbile da prihvate zaključke konferencije i nastavile su da djeluju kao da problem uopće i ne postoji. Štaviše, pokazalo se da su neke od najmoćnijih zemalja pokušale da količine smanjenja emisije kupe od nerazvijenih zemalja i tako ostvare efekt traženog bilansa smanjenja, mada je takva praksa nemoralna i mada ne može zadovoljiti zahtjeve svjetske naučne i opće javnosti, jer se iz 10% učešća nerazvijenih zemalja u emisiji ne mnogu namiriti ona smanjenja takvih emisija koja se od najrazvijenijih zemalja očekuju, naporedo sa efektom zaustavljanja nerazvijenih u njihovom razvoju.
Druga stvar, koja je u zadnje vrijeme izašla na vidjelo je činjenica da su neke najrazvijenije zemlje i najveći zagađivači atmosfere, čiji efekti se ravnomjerno raspoređuju na cjelokupnu zemljinu teritoriju, pa dakle ugrožavaju sve, a ne samo direktne zagađivače, ulažu znatne napore u dva pravca. Prvi je da dovedu uopće u pitanje stavove većine naučnika koji se odnose na uzroke zatopljavanja atmosfere i njihove moguće učinke, tj. da pokušavaju stvoriti atmosferu relaksacije i neke vrste antiredukcionističkog stava i raspoloženja i da su u tome smislu neki naučnici i institucije išli tako daleko da su producirali natačne podatke i lažne izvještaje o stanju, slično kao što su neke ozbiljne i navodno odgovorne institucije i naučnici, također, u vrijeme priprema kampanje u Iraku, proizvodile lažne činjenice i izvješća o stanju oružanog potencijala Iraka i preuveličavale opasnosti koju irački režim i njegov vojni potencijal u to doba predstavljaju za čovječanstvo. Druga linija djelovanja protiv općeg zahtjeva za radikalnim mjerama smanjenja štetnih emisija, sastoji se u već pomenutom pokušaju da se teret ovih smanjenja prenese na nerazvijene zemlje i tako postigne neki efekt u cjelini, ali bez ozbiljnijeg zahvata u količinu emisije tih gasova koja dolazi od najrazvijenijih, a to su u prvom redu Amerika i Kina.
Sve se ovo danas jasno vidi i ogleda u zbivanjima oko konferencije o ovom problemu koja se održava u Kopenhagenu (Danska), gdje ne samo da nema na pomolu prihvatljivog sporazuma nego dolazi i do oštrih konfrontacija, tzv. tehnologa, koji su nosioci ideologije da je problem generirala tehnologija i da ga ona može riješiti i onih koji smatraju da je problem globalni, društveni, humani i egzistencijalni i prema tome, eminentno politički i na kraju pravni, po načelu da onaj koji svojim djelovanjem ugrožava druge čini krivično djelo, da je na ispitu elementarna solidarnost ljudi u svijetu koji je postao jedno upravo kroz efekte tehnologije, kako one pozitivne, tako i one negativne njene efekte.
Druga konfrontacija je između glavnih zagađivača koji ne mogu da dođu do međusobnog sporazuma o smanjenju emisija i imaju o cijelom problemu različita gledanja. Izvor ovih stavova i sukoba su interesi, jer niko ne želi da se odrekne onog što smatra svojom prednošću pred ostalim u svijetu.
Što se tiče nas, mi smo, kao i u drugim svjetski bitnim pitanjima, na margini svega pa i ovog zbivanja. Zabavljeni našim plemenskim svađama i natjecanjima ko će više i ko dalje skočiti na ljestvici "istorijskih dostignuća", kao da se nalazimo na nekom seoskom vašaru, na kojem se momci natežu oko konopa, skaču na napuhanu kožu ili veru uz lojem namazani kolac, da bi pokazali ko je glavni ne samo u svom selu nego i u cijelom kraju. Nas će naša zatucanost i zatvorenost u svijet ideja i ciljeva koje je historija davno već ostavila iza sebe, svesti, a to se u dobroj mjeri i dogodilo, na potpune autsajdere u svijetu, pa i u politici, na imitatore i one kojima će uvijek neko govoriti šta i kako treba da rade i postupaju, budući da ćemo biti kvalificirani onako kako i zaslužujemo, kao jedan relikt prošlosti, odnosno relikt zbivanja 19. vijeka na Balkanu i u Europi.