Govorenje o kome ili čemu što je unaprijed prihvaćeno kao vrijednost bez pijeteta i bez poštovanja, uvredljiv govor, pogrda... sve bi to bio sadržaj pojma blasfemija koji se sve češće čuje s ideološke, tj. s nacionalne i vjerske desnice, a koja je s padom komunizma na našim prostorima zasjela na njegovo autoritarno prijestolje, na sva usta licemjerno slaveći pobjedu tzv. demokracije.
Komunizam nije koristio pojam blasfemija jer je i on u njegovu rječniku bio signum infiltracije "vjerske terminologije". Naime, tada se pod tim podrazumijevala samo hula, bogohula, vrijeđanje svetinja. A komunizam je zazirao već i od pojma "svetinja", premda je kao svetinje tretirao i lokalne partijske moćnike, a kamoli ideološke lidere, heroje, velike i najveće svoje sinove, te očeve i učitelje...
Sjećamo se iz Kišovih dokumentaraca žene koja je odrobijala Goli otok zbog vica o Titu, "ljubičici bijeloj". Mandeljštamova pjesma o Staljinu pjesnika je koštala života... I tako bi se unedogled mogli redati primjeri kako ideologije sebe uzdižu do razine vjere, a njihovi čelnici su ili bogomdani ili su, čak, sami bogovi. Prepisali ideološki totalitaristi i njihovi podanički trabanti višestoljetne religijsko-ideološke matrice po kojima je nedopustivo i posumnjati u bilo koju njihovu "istinu", a kamoli u tobožnje donositelje tih "istina", njezine proroke, poslanike ili kako se već zovu svi ti samozvanci. A, ne daj Bože im još reći koju manu ili razumski osporiti naučavanje... Toliko su, naime, bili sigurni u svoje vrijednosti da su se plašili čak i onoga što nema veze s ideologijom koju su proklamirali njihovi osnivači, da je to danas i svakom djetetu smiješno. Jedni su se plašili spoznaje da Zemlja nije centar svemira, plašili su se evolucije... Drugi jazza (v. Josef Škvorecky) i Beatlesa (v. Miloš Forman), pa čak i žvakaćih guma i najlon čarapa... Treći se plaše činjenica iz prorokove biografije ili otkrivene ženske glave i sve bi učinili da se ženu vidi prije kao neidentificirani hodajući objekt (NHO) nego biće ravnopravno muškarcu... A u stvari, svi su samo i svaki put u svojoj ljudskoj bijedi, gluposti, ograničenosti i licemjernoj nemoralnosti uplašeni za svoj najprizemniji interes, manipulaciju, totalitarnu moć. Strah ih zdravog razuma, logike, slobode, mislećega... Onoga što sami nemaju, što im taj njihov Bog nije dao, nego je to dao, zamislite, tamo nekim drugima... A baš se sve te religije i ideologije, doduše deklarativno, hvale čovjekom ili kao Božjim stvorenjem ili kao najvećom vrijednošću i sl. No, naravno, Bog je samo nekima dao pravo da čovjeku kažu što je on htio, što je mislio, kako je to mislio i kako to ima ostati zauvijek tako. Dakle, što je istina, što se ima misliti i što vjerovati. Podanici, smiješni i priglupi, kakvi već jesu, od njih su napravili male bogove na zemlji, koje se ima obožavati van svake sumnje i van svakog zdravog razuma. Svaki drukčiji govor je blasfemija, a već i sama pomisao na sumnju ili, ne daj Bože, sumnja - težak su i nedopustiv grijeh. Izdaja čak! Razlog za progon, ubojstvo... I što? Povijest nam je, što bi rekao Ben Jonson uporno pokazivala "kako vjera od ljudi pravi sjajne budale".
Blasfemija je tako postala identifikacijsko mjesto, mjesto razlikovanja između onoga tko misli i onoga tko vjeruje. Mjesto klasične ideološke zloporabe! Jer, zar i Isus nije osuđen zbog blasfemije, zbog bogohuljenja? Uostalom, blasfemije, na takav način, puna je i Biblija i Kuran, a da o brojnim drugim književnim djelima i ne govorimo...
Zakoni, stoga, u modernim državama, kažu u udruzi Ateistička Irska, trebali bi štiti ljude, a ne ideje, jer inače "ozakonjenje blasfemije" ozbiljno potiče suvremenu religijsku ostrašćenost, koju nam danas drastično demonstrira islamizam. Ako se blasfemija danas iznova instalira na srednjovjekovni način, ne možemo se ne prisjetiti Ciorana: "Pravi zlikovci su oni koji ustanovljuju pravovernost na religioznom i političkom planu, koji zavode razlikovanje između vernika i otpadnika." A što ćemo onda s ateistima? (Trebat će se, doduše, tek naučiti razlika između ateist i antiteist, te dakako, agnostik!) Jer, i ateizam je vjera, budući da se "ne može ni potvrditi ni oboriti argumentima ni dokazima". Ostaje nam, dakle, s Rortyjem ustvrditi kako je religijsko vjerovanje "politički opasno" jer, nažalost, ne živimo u svijetu gdje je vjera privatna i gdje se poštuje princip "živi i pusti druge da žive"! Blasfemija je tu batina da bi vjeru učinila "politički opasnom", tj. da bi ozakonila trajno pravo na privatnu sferu drugoga. I to najčešće sferu njegovih osnovnih, intimnih sloboda: slobode mišljenja i seksualne slobode. Kao što to čini svaka ideologija! Kao i komunizam i fašizam, uostalom.
Ako pristanemo na blasfemiju, onda ona vrijedi i za Ateističku Irsku, Ateiste Srbije (nedavno osnovana udruga), slične udruge u Španjolskoj, Engleskoj... Zašto ne onda blasfemija i kao grijeh protiv logike i zdravog razuma, kao vrhovnog čovjekova boga? Zato da bi se klerikalizam, te brojne gluposti i nevjerojatni nonsensi tzv. svetih istina i osobito milenijski "grijesi struktura" učinjeni na osnovi njih, sakrili iza "viših instanci"! Strah od slobodnog i mislećeg uvijek će naći pse egzekucije, uvijek nove i nove licemjere koji će predlagati da se npr. zabrani Grlićev film "Neka ostane među nama" budući da "najgrublje vrijeđa javni moral i teško diskriminira žene" ili da se ubije karikaturist koji "vrijeđa islam". Jer, zamislite, javni moral ne vrijeđa bijeda i siromaštvo vjernika što su ih proizvele baš te ideologije i baš te strukture.