Bez ikakva razloga napao me, zbog jednog teksta objavljenog u banjalučkim "Nezavisnim novinama", Petar - Pera Luković. Tko je uopće Pera Luković? "Omatoreli rok kritičar" koji je propao u politici, pa danas uređuje jedan blog, beogradske e-Novine, koji ima posve netransparentnu financijsku pozadinu.
Od etera, kao što je poznato, ne može se živjeti, pa ni od banera, iako kod njega oglašava čak i Stanko Subotić Cane, švicarski biznismen, kojega progoni srpska policija radi nekih nerazriješenih računa iz oblasti politike. Cane misli da je tom uzrok što se bio previše približio Đinđiću, pa su ga Đinđićevi nasljednici izvrgli difamaciji. Cane se, stoga, u Srbiji može javiti jedino u programu Televizije B92 (koja se upravo prodaje stranom kapitalu, pa će se ubuduće zasigurno depolitizirati), te preko vlastite web stranice s linkom na stranici e-Novina. Sasvim sigurno ni to ne bi bilo dovoljno za održivu ekonomiju Lukovićeva blogeraja, što znači da on ima i neke druge sponzore. Nameće se pomisao kako bi to mogao biti Čedomir - Čeda Jovanović, šef Liberalno-demokratske stranke Srbije (LDS), budući da je i sam Pera na lokalnim izborima 2008. nastupio na listi te stranke.
LDP nema velik utjecaj u parlamentu - na posljednjim izborima (2007) osvojio je samo 15 od 250 zastupnika, što znači da je njegova snaga poput HSS-a u Hrvatskoj, sadržana, znači, isključivo u koalicijskoj arhitekturi. LDP, doduše, ne koalira s vladajućom Demokratskom strankom Borisa Tadića na nacionalnoj razini, pošto je on Vladu uspio formirati sa Socijaldemokratskom partijom Srbije (SPS), bivšom Slobinom strankom. U doba diktature, birokracija što je nastala iz kompartije imala je sporednu ulogu u održavanju režima (možda bi se to najbolje moglo usporediti s HDZ-om u doba Sanadera). Glavne operacije išle su preko JUL-a (Jugoslovenske levice), jedne bande uličara-desperadosa, koji su, pod vodstvom Slobine žene Mire, glumili velegradsku elitu i "brendirali" taj neobični režim, koji još nitko nije pokušao čestito opisati, iako se tu nudi velik broj neobično atraktivnih likova protagonista i slikovitih epizodista... Kako bilo, DS je sklopio koaliciju s ostacima SPS-a, gdje je prevladao bivši Slobin patuljasti predsjednik mladeži Ivica Dačić, pa je stoga otpao LDP, idejno bliži Borisovu liberalizmu građanskog centra. "Liberali" i "socijaldemokrati" ne daju se pomiriti, jer njihovi se birači zaista ne podnose. Ne vole ni Borisovi što je on išao s Dačićem, ali Čedini to ne bi mogli pravdati ni nuždom "državnotvorne konstruktivnosti", nego bi bilo posve očito da se ide uz vlast samo radi beneficija koje to donosi.
Ako i nisu koalirali u državi, Čedini liberali napravili su posao u Beogradu - u metropoli koja ekonomski i politički teži pola cijele Srbije i Vojvodine. Jedini su ondje, u Gradskoj skupštini, mogli dati dovoljno ruku da se onemogući prevlast Radikalne stranke. Znači, LDP ipak igra bitnu političku ulogu na srpskoj političkoj sceni, a to se reflektira u statusu Čede Jovanovića i njegove ekipe, u koju, pretpostavljam treba ubrojiti i Peru Lukovića. Čedina partijica u kompi je s Borisovim gradonačelnikom Đilasom, pa joj to vjerovatno osigurava određenu potporu Miroslava Miškovića (Delta Holding) i Milana Beka, dva glavna srpska oligarha.
Miškovićiv portfelj formirao se, naravno, još u Slobina vremena - "Delta" je prvotno i registrirana na adresi Slobina stana na Dorćolu, gdje je poslije živjela njegova kći. Registrirana je na Cipru, gdje su otišle sve državne pare u doba embarga. Bekovu karijeru, pak, pregnantno opisuje jedan podnaslov iz tjednika "Vreme" od prije pet godina: "NEKADAŠNJI MILOŠEVIĆEV MINISTAR ZA PRIVATIZACIJU I KLJUČNI ČOVEK U PRODAJI 'TELEKOMA', KUM ZORANA ĐINĐIĆA, ŠEF, A POTOM I POSLOVNI PARTNER VLADIMIRA POPOVIĆA BEBE, PRIJATELJ JOVICE STANIŠIĆA, MILORADA VUČELIĆA, DANKA ĐUNIĆA, SLOBODANA RADULOVIĆA I DRUGIH, PONOVO SE UKAZAO - KAO UČESNIK U PRIVATIZACIJI NEKOLIKO FIRMI".
Beba je bio najbliži drugar Čedin - obojicu je Boris izbacio iz stranke u kojoj su kao Đinđićevi glavni operativci imali neusporedivu moć, kao "krizni menadžeri" vlasti što su Srbiju od gangsterske države pretvarali u normalnu balkansku zemlju odgođene demokracije.
Jovica Stanišić bio je, pak, zloglasni Slobin šef DB-a, čovjek koji je za nj vodio sve tajne ratove po bivšoj Jugoslaviji kao nalogodavac Arkana, Legije, kapetana Dragana i ostalih zločinačkih kondotijera velike Srbije.
Milorad Vučelić je intelektualac koji je prodao dušu đavolu pa radio za Miru i Slobu, sakupljao novac srpske dijaspore, ušao u kinematografiju, izdavao stripove, a zatim pokušao u SPS-u naslijediti Miloševića, ali ga je odanle uklonio Dačić.
Danko Đunić je srpski Čubais, "kralj privatizacije", ekonomist i direktor beogradskog Ekonomskog instituta, koji se nalazi u stanu od 55 kvadrata na Novom Beogradu. No, u Šekspirovoj ulici na Dedinju, u habitatu nomenklature, osnovao je on klub "Privrednik", koji okuplja najjače srpske biznismene. Osim toga, bio je direktor revizorske kuće "Deloitte" i suvlasnik Televizije Avala. Kod Miloševića je bio "ministar za okonomske odnose s inostranstvom", a zatim ekspert koji je osmislio sve ključne privatizacijske pothvate - gašenje i osnivanje banaka, pretvorbu mljekarske i tekstilne industrije, sjedio je u Upravnom odboru državne farmaceutske kompanije, te Sportskog kluba "Partizan" (koji se nije bavio samo sportom, nego je, primjerice, imao u vlasništvu dionice velike građevinsko-reeksportne firme "Energoprojekt", jednog manje poznatog beogradskog "Genexa").
Slobodan Radulović bio je, pak, direktor "C-marketa", najvećeg srpskog maloprodajnog lanca poput "Konzuma", kojega je progutao Mišković usprkos Radulovićevu protivljenju, koje je prestalo tek kad ga je stala vijati policija zbog korupcije i organizirnog kriminala, pa je pobjegao u Crnu Goru, koja je tada proglasila nezavisnost, pa je stekao državljanstvo i zaštitu od izručenja...
Sve je to jako komplicirano, kao i bilo koji drugi tranzicijski političko-ekonomski zaplet. No, što se tiče odnosa politike (i medija) s principalima velikih kapitalističkih formacija nastalih na ostacima socijalizma i potonje nacionalističke diktature, vrijede univerzalna pravila. Dakle, Mišković i Beko podržavaju Čedu - ako je uopće točno da ga podupiru - ne zbog neke idejne alotropije, ili jer misle da će on kad-tad doći na vlast, nego, naprosto, igraju na taj broj kao i na ostale kombinacije što se nude na ruletu. Nije li isto tako Todorić u Hrvatskoj podržavao Bandićevu kandidaturu za predsjednika, pa mu pribavljao jabuke, lopte i iznajmljivao kancelarijski prostor za kampanju? Oprezni oligarh, dok se stavlja ulog, igra i na crno i na crveno, a problem nastaje tek kad se neka partija zatvori za takve donacije - odmah znaš da je riječ o "stranci opasnih namjerka", koja pretendira da promijeni sama pravila igre...
Možda Mišković i Beko podržavaju Čedu, možda Čeda suportira Peru. U svakom slučaju, Pera je od svojih e-Novina napravio glasilo njegove grupacije i krugova beogradske inteligencije koji biraju tu političku opciju, s tim da je politički eksplicitni sadržaj samo manji dio njegova bloga. Najveći dio sadržaja posvećen je, pak, održanju jedne verzije antiautoritarnog i antinacionalističkog polemičkog idioma, koji se prvotno profilirao u splitskom "Feralu", gdje je Pera bio slabo plaćeni suradnik. Luković je srpski epigon te forme, ali njegovi najprominentniji suradnici u e-Novinama, upravo su hrvatski "feralovci" u manje feralnoj varijanti, već znatno bolje prilagođeni realnom društvenom okolišu, otkako je, naime, njihov list ugasnuo usljed gubitka političke inspiracije i manjka interesa ranijih financijera.
Dok je "Feralu" išlo dobro, jer ga je kao bastion antituđmanizma sponzorirao Soros, ondje je prosperirao i Pera, dopisnik s antimiloševićevske bojišnice. Njegove članke stilski je obilježavao divljački humor vehementnih rečenica svojstvenih jednom nezauzdanom karakteru velegradskog spadala potopljenog u alkohol. Usvojio je personu glasnog polemičara, bundžije i kritizera, igrajući ulogu beogradskog salonskog (kafanskog) lava koja mu u Beogradu uopće ne pripada - on je ondje zamalo nitko i ništa, a sav značaj stječe time što je, navodno, marka u Zagrebu. Pa i sad se na svom blogu, zapravo, oslanja na bivše hrvatske kompiće, koji su ga, međutim, prvoga otpilili kad je presušilo financiranje. Otpao je, naime, čim je Soros odustao od "Ferala", a kad je pokroviteljstvo preuzeo Sanader, a zatim list godinama financirao EPH, jer je postojala nakana izdavača da ga ugradi u Korporaciju, Pera, naravno, tu nije bio ni od kakve koristi, pa je stao tražiti druge dječake i djevojčice s kojima će se igrati...
Pera Luković po kvalifikaciji je trećerazredni rock kritičar koji je malo piskarao po marginama beogradske bulevarske štampe. Moj prijatelj Branko Vukojević, fenomenalni urednik "Džuboksa", jedva ga je trpio i dao bi mu da tu i tamo nešto objavi, jer on je u ovim krugovima bio poput Ante Batinovića u Zagrebu - neizbježan koliko i nepoželjan lik kojega toleriraju dok mu se okrutno podsmijehuju iza leđa… Za neke drugorazredne listove Pera je pisao o trećerazrednim bendovima, uživajući kod njih određenu zahvalnost. Slao je članke u hrvatske i sarajevske novine, a zatim se uglavio u "Dugu" i ondje vodio jako zapaženu rubriku "Moja žena - moj šampion", u kojoj su čitatelji objavljivali slike svojih golih suložnica. Zatim je postao glavni urednik časopisa za paranormalne pojave "Tajne" i onda "Seks-kluba", prvog porno-časopisa u Srbiji.
Kad je počeo raspad civilne scene i rat, Pera je odabrao pravu stranu i došao u "Vreme", gdje je odigrao manje zapaženu ulogu, a zatim se prebacio u "Našu Borbu", organ opozicije na idejnim polazištima koje danas nasljeđuje Čedina grupa (znači: Latinka Perović plus Vesna Pešić iz GSS-a, te mnoge "lijeve" demokrate, odnosno današnji čedistički "liberali", manje-više idejno-politička juha nalik na HNS, kad bismo u njoj mogli zamisliti desetak Vesni Pusić i nijednog Čačića). Poslije toga, namjestio se u "Feralu" i pisao o užasima slobizma, na popularan i donekle zanimljiv način, iznutra… Kao "Zapisi iz mrtvog doma" sastavljeni na kokainu, ekstaziju i klekovači. Kad je pukao u "Feralu", nesretni Pera stao je hitro tražiti nekog sponzora na novoj srpskoj demokratiziranoj sceni, pa našao Željka Mitrovića, vlasnika TV Pink. Bio je njegov urednik i specijalni izaslanik - kad je, primjerice, "Slobodna Bosna" slavila neku godišnjicu, doletio je u Sarajevo Mitrovićevim privatnim avionom da glavnom uredniku Senadu Avdiću donese bocu biranog šampanjca, kao da je Avdić Davor Butković Bule, čuveni zagrebački ekspert za pjenušce, a ne vrhbosanski gazetedžija nepokolebljivo odan isključivo svojoj ženi i "Tuborgovu" pivu. O vulgarnosti ove geste mogao bi se napisati cijeli esej, jer je to zaista potentna metafora bešćutnosti u drugoj fazi tranzicije - ona prva, ratna, odlikovala se zločinom, ona druga, ratnoprofiterska, nedostatkom boljeg ukusa i manira.
Mitrović je važan lik srpske medijske scene - jedan od Mirinih bliskih suradnika, te zastupnik njene partije JUL u srpskom parlamentu, osnovao je televiziju koja emitira turbo-folk i zabavu, pa se jedina po gledanosti može mjeriti s državnom televizijom. Silno je bogat - još u ranim tridesetima oboružao se jahtama, mlaznim avionima i vilom na Dedinju, pratiljama-identičnim blizankama i ostalim tajkunskim parafernalijama, a onda je na vrijeme "glajšaltovao" u demokratski tabor kao blizak prijatelj Đinđićeva fiksera Vladimira - Bebe Popovića. Između Mitrovića i Aleksandra Tijanića, direktora nacionalne javne televizije RTS, poveo se prije pet godina žestok verbalni sukob s uzajamnim denuncijacijama u kojima je navedeno mnogo detalja o tome kako je tko od njih služio Slobinom i Mirinom režimu. Željko je Acu optuživao da je državni lopov, da ima patent na "bahatost, brutalnost i primitivizam", te da je "namještao cvijet u kosi" Mire Marković za intervju koji je s njom Tijanić napravio prije rata za "Start" (ja sam mu ga naručio), odnosno za njen čuveni portret koji je (za mene) tada napravio pokojni fotograf Vican Vicanović, legendarni lik s beogradskog asfalta, možda jedini zaista bezazleni član JUL-a. Tijanić je, pak, Mitroviću skresao da TV Pink nije kulturološki fenomen nego politički projekt bivšeg režima, da "nije medij nego oružje za masovno uništavanje Srba". Ako je Aci vjerovati, Mira je za Mitrovića govorila: "Ovaj mladić ima sve osobine psa, osim lojalnosti!" Se non e vero, e ben trovato! S Tijanićem se zaista ne isplati ulaziti u tabloidne polemike - to je kao gladijatorska borba s tračkim murmillom, oklopljenim divom naoružanim mesarskom sjekirom.
Sukob Mitrovića i Tijanića bio je u manjoj mjeri političke naravi, u vezi s njihovom labavom lojalnošću Čedi, odnosno Koštunici, a u većoj mjeri oko poretka i uzajmanih odnosa na državnoj medijsko-oglašivačkoj sceni. Naposljetku je postignuta određena ravnoteža, sklopljeno primirje, a pritom je stradao - nevoljni Pera, koji je imao sekundarnu ulogu da u toj koridi bude Mitrovićev picador. Naravno da ga je razjareni bik pregazio, a Mitrović otkačio, pa je Pera ustanovio da se našao na suhom, odnosno kako lebdi u eteru. Inklinacija k Čedi i kakvo linkovanje sve je što mu je tada preostalo, osim šire medijske podrške bivše ekipe iz Hrvatske, s kojom je obrazovao internetski geštalt koji baš i nije doveo do regionalnog električnog orgazma. Stvar je u tome što su ti njegovi suradnici sa zapadne margine jugosfere zapravo jako dobro etablirani u hrvatskim komercijalnim medijima, pa u ovim srpskim dragovoljačkim sudjeluju tek kao literati, esesjisti, društveni promatrači, a ne kao politički angažirani komentatori. Tko ima na umu takvu, političku agendu, namjestio se u zagrebačkim "Novostima", tjedniku SDSS-a Milorada Pupovca, glasilu provladine srpske stranke u Hrvatskoj. Poslije ukidanja "Ferala" i kratkog razdoblja "kohabitacije" sa Sanaderovim medijskim tajkunom Robertom Ježićem u riječkom "Novom listu", tu su se nasukali radikalni feralovci, a ostali, slobodno su odlebdjeli u zrakoprazni prostor literature i benigne regionalne esejistike, pa čekaju iduću političku rundu, u kojoj će država možda trebati neke prononsirane adaptibilne ljevičare. U svemu, oni samo donekle mogu legitimirati Lukovićev projekt internacionalnog balkanskog blog-magazina koji održava čedizam na surovoj beogradskoj medijskoj vjetrometini.
Zašto me, dakle, Pera Luković napada u svom brahijalnom maniru što na stilskoj razini pokazuje miješanje utjecaja Viktora Ivančića i Aleksandra Tijanića, s tim što njegovoj epigoniji realnu denominaciju određuje sama bezvrijednost Lukovićeve kotacije. On je nebitna pojava na eksjugoslavenskoj novinarskoj sceni. Da sam inspiriran poput Shakespearea, Pera bi možda mogao postati zabavan epizodist poput "Pištolja" u "Falstaffu", ali kako mi se ne da trošiti vrijeme na literariziranje bespuća beogradske medijske zbiljnosti koju je (hoćeš-nećeš) najbolje opisao Tijanić opaskom da se u Beogradu "svakog dana proda više novinara nego novina", bilježim tek ove usputne misli o tom elektronskom besposličaru iz e-Novina, koji poštene ljude napada iz virtualne zasjede. E-Novine? Pa s tim ne možeš ni rit obrisati.