Stotinama godina u cijelom svijetu društvene grupe imaju svoje simbole manifestovane u grbovima porodica, templara, feudalnih državica "imperijalističkih sila ili država tek oslobođenih kolonijalizma. Zastave sa oznakama vlasti, naroda ili nečeg trećeg vijorile su se slavodobitno sa kopalja odbrambenih ili osvajačkih vojskih, zastave su bijele u znak predaje, na pola koplja u znak tuge, raznih boja i poruka.
Himne su svečane pjesme, koje se tekstovima ili bez njih pojavljuju se na raznim oficijelnim skupovima, sportskim takmičenjima. Pričali su se vicevi da žene vole himne, jer je uz njih obavezno dizanje, pred rat (koji) Bora Čorba je pjevao `Hej Sloveni ili ostali, alaj smo zaostali`.Prije raspada posljednje državne zajednice na ovim prostorima - Srbije i Crne Gore publika je prilikom intoniranja himne zviždala, a igrači su je ignorisali. Većina građana Bosne i Hercegovine ne poznaje melodiju himne, svoje ili samo državne, pitanje je sada? Tekst se još ne predlaže, jer se ne usuđuju pokušati bezuspješno pronaći stihove za koje niko neće reći da je sa njima ugrožen njihov nacionalni ili ini interes. Možda je još uvijek veće zajedništvo kada ćutimo, čim progovorimo harmonije ni nadaleko. Čak i virtuozni internacionalni dirigenti ne uspijevaju da nas uštimaju, žele violine, a trube na sve strane.
I kroz prizmu znamenja može se analizirati validnost vlasti i opstojnost države. Koliko građana u svojim dušama, kao svoju prihvataju zastavu, grb, himnu, toliko je vlast legitimna. S druge strane, da li uopšte treba komentarisati da pravna država podrazumijeva, po definiciji, i poštovanje zakona, bez obzira što o njima neko misli. Jednakost ljudi pred zakonom označava i obavezu, a ne samo pravo. Ko sa zakonom nije zadovoljan može putem legalno izabranih državnih organa pokušati da ga u propisnom postupku parlament promijeni. Apsurdno je da potpredsjednik Republike Srpske zvanično izjavi da je iz svoje kancelarije odavno izbacio grb Republike Srpske, jer ga on lično ne osjeća kao svoj. Poštujući njegov lični stav, zaista je apsurdno da neko dobija platu iz budžeta RS, koristi kancelariju vlasništvo RS, ima obezbjeđenje MUP-a RS, vozilo, a iz svoje kancelarije eliminiše grb RS, koji je u to vrijeme na snazi. Zamislite da to neko učini u nekim drugim zemljama.
Na našim prostorima krucijalno pitanje je izbalansiran i pravedan stav, između apsolutne većine jednog naroda, bez obzira kako je do nje došlo i nedvosmislene potrebe da se ne ugrožava ravnopravnost druga dva konstitutivna naroda, građane i ostale svakako niko ni ne spominje. Da li grb Republike Hrvatske, koji je i na zastavi, ugrožava ravnopravnost i suštinu bića srpskog naroda, do juče konstitutivnog, a danas nacionalne manjine? Koliko je pod tim znamenjem stradalo ljudi u NDH, a koliko u `Oluji` radi čega onda toliko buke oko `Bože pravde`, Bog i pravda su opšta težnja i svakako su opšteljudski ideal. No, Ustavni sud je donio konačnu, izvršnu odluku, čije nepoštovanje je krivično djelo i to je stanje stvari. Entiteti imaju pravo na grbove i himne, kao što to imaju Štajerska i Koruška, Bavarska, Teksas i Arizona. Potrebno je hladne glave, bez nervoze donijeti zakon, koji će donijeti novu himnu i grb, koji će pomiriti političku volju većine i potrebu za zaštitom konstitutivnih naroda.
Veoma mi je drago da gledamo prve, brze i efikasne rezultate rada specijalizovanog odjeljenja Tužilaštva. Lijepo je vidjeti da prvi put poslije znatnog vremena iskreno i kvalitetno sarađuju rukovodstvo tužilaštva i policije, da je očigledno da imaju zajednički cilj - borbu protiv organizovanog kriminaliteta. Iako, u principu, ne volim bilo kakve specijalne organe, jer prije asociraju na policijsku, nego pravnu državu mora se priznati da mladi energični tužilac i, takođe još mladi direktor policije polučuju efekte svog odgovornog i delikatnog rada. Pozitivno je što su, evidentno, preskočene lokalne barijere u svakom segmentu, a kriminalci su i te kako dobro povezani.
U početku, dobronamjerno govoreći, treba detaljno procjenjivati da li se u svakom konkretnom slučaju radi o organizovanom kriminalitetu, jer sama činjenica da učestvuje veći broj lica, još uvijek ne mora da znači organizovanost. Pretjerano medijsko eksponiranje privođenja i naročito način na koji se bez uvijek jasnog razloga, silom osumnjičenim saginju glave i u pognutom položaju sprovode, jeste sa jedne strane preventivno dobro da se potencijalni budući `pacijenti` zamisle i uplaše. S druge strane mogu ostaviti na razne načine drugačiji zaključak i utisak. Treba pustiti da sudovi kažu svoju riječ, a i ne bez razloga, policijski, neadekvatno postupati.
Rezultati `Sablje` to najbolje govore. Četiri godine traje prvostepeni postupak za ubistvo premijera, a građani Srbije su podnijeli preko 2.000 tužbi za neosnovano lišenje slobode i boravak u pritvoru. Bezrezervno dajem podršku gospodi Miodragu Bajiću i Urošu Peni, kao i njihovim saradnicima za predan i hrabar rad, koji daje izuzetno važne rezultate i želim im u interesu društva da tako i nastave. Međutim, radi dugoročnog efekta nije loše imati u vidu i izneseno.
Kada sam bio mali, u ozbiljnoj državi i sistemu, često smo se igrali žandara i lopova. Niko, iskreno, nije želio čak ni u igri da bude lopov. Danas to više nije igra, a stanje svijesti, gore navedena borba i efikasno nezavisno sudstvo sa uravnoteženom kaznenom politikom će sigurno dovesti da opet što manje mladih žele da budu lopovi. Oni, koji to budu i dalje željeli karijera kriminalca će biti kraća. Stoga potpuna podrška radu tužilaštva i policije, a da ne dozvole da bespotrebni detalji pokvare mukotrpno građenu, društveno korisnu cjelinu.