Nekako otprilike u isto vrijeme mailom sam dobio već definiranu pozivnicu kojom Udruženje građana Banjaluke "Grad" poziva na okrugli stol 1. rujna tekuće godine na temu "Protiv mržnje i isključivosti Za toleranciju i razumijevanje" i na FTV-u sam vidio niz gnusnih grafita nacionalne i vjerske mržnje kojima je ponajprije počašćena Banjaluka i zidovi njezinih zgrada, a onda i bosanskohercegovačka i svekolika javnost.
Na popisu 33 imena za okrugli stol nalazi se i moje, a da ne znam po kojem kriteriju je popis uopće pravljen, te tko je i zašto mene stavio, a da prethodno nije pitao jesam li spreman na njemu sudjelovati. No, događa se, kao što će se dogoditi da taj dan nisam u Banjaluci, a pritom sam više nego ikad svjestan da takav razgovor treba danas i ovdje ponajprije Banjaluci i ništa manje, nakon toga, cijeloj ovoj napaćenoj zemlji. Grafiti mržnje mogu se vidjeti i putem niz Neretvu prema moru, gdje su na tablama uz cestu ne samo prebojena ćirilična imena mjesta u BiH nego su na nekima od njih i gnusne poruke nevjerojatne mržnje, prema muslimanima ponajprije.
Ne pada mi na pamet ovdje mjeriti količine i kakvoće mržnje na našem prostoru, pogotovu ne nacionalno ili vjerski je kvantificirati, ali one banjalučke (prema Hrvatima i Bošnjacima), što ih je pokazala FTV, nadmašuju sve viđeno, tim više što su ispisane 69 godina nakon rata i što nisam ni čuo ni pročitao da je na njih itko iz RS i Banjaluke reagirao. A ako na to itko treba reagirati, onda su to tamošnji ljudi kojima takve poruke mržnje i fizički i mentalno prljaju grad i guraju ga u mrak najcrnjeg fašizma.
Otkud tolika mržnja na našim prostorima? Otkud ona kod mladog svijeta? Ne vjerujem da sredovječni ljudi hodaju po gradu i pišu grafite?!
Čovjek bi trebao biti bogatstvo inteligencije, razuma, emocija... Kuća i odgojne institucije mjesta su gdje se to bogatstvo uči, njeguje, oplemenjuje. Etičke i estetske vrijednosti su cilj kojemu se teži, a ljubav za njih "sveta obveza". No, ne samo zato što su naše mržnje mjesta krajnjeg nacionalnog i vjerskog primitivizma ili što su demonstracija najnižih strasti i najgoreg fašizma, a što bi trebalo kao smeće čistiti iz društvenog ambijenta u kojemu živimo, nego zbog mnogo većih i važnijih stvari, zbog vrijednosti i važnosti svakog čovjeka, pojedinca, osobito mlade generacije. "Nemam dva srca, jedno za ljubav, jedno za mržnju", reći će Meša Selimović i to je ključna misao ideje biti čovjek, pa i biti čovjek na našim prostorima.
Kako je uopće moguće biti Srbin, Hrvat, Bošnjak ili pravoslavac, katolik, musliman, a ne biti to iz ljubavi prema svome? Kako je uopće biti sve to, a samo iz mržnje prema drugome? Zar je mjera našeg pripadanja nečemu jednaka mjeri mržnje prema nečemu drugome? Je li moja ljubav prema npr. majci mjerljiva/usporediva s mržnjom prema ne-majci? Zar sam doista samo onoliko Hrvat koliko nisam nešto drugo ili koliko to nešto drugo mrzim? Užas mi je to i pomisliti! Bojim se da odrasli, škole, mediji, vjerske zajednice od mladih ljudi namjerno prave invalide: etičke, estetske, intelektualne, emocionalne... Od ljudi koji imaju desetke identitarnih oznaka, one dvije danas najosjetljivije umjesto da njeguju u ljubavi i odgovornosti, dresiraju se u mržnji i najprizemnijoj navijačkoj strasti! Kod nas se navijanje za Partizan pokazuje pjesmom "Mrzim Zvezdu", navijanje za Čelik protiv Sarajeva iskazuje skandiranjem "Jebale vas Markale"... A što tek reći za navijanje "Nož, žica, Srebrenica"? A na isti se način kod mladih ljudi danas živi vjersko i nacionalno - navijački! Iracionalno, suludo, patološki, bolesno, zločinački... Bez poštovanja i bez samopoštovanja!
Mladi se čovjek pokazuje operiranim od najljepše od svih emocija - od ljubavi, jer ga netko uporno uči mržnji. I dok mržnja doista jest opreka ljubavi, ima li toj mladeži tko reći da je život mnogo bogatiji od crno-bijelog svijeta, pa čak i od cijelog spektra duginih boja i da je doista bogalj onaj tko ne zna za cjelinu svijeta i života. Ima li ih tko podučiti kritičkom promišljanju sebe i svojih etičkih i estetskih vrijednosti? Ima li im tko reći da mržnja nije etiketa koja se može zalijepiti za objekt mržnje i više je nemaš? Ne, ona je tvoja bolest! Ona si ti! Mržnji ih uče stariji??? Vjerske i nacionalne vođe, škole i roditelji??? Nije ona samonikla biljka!
Zbog toga, zbog te osakaćenosti mržnja postaju naočale kroz koje gledamo sve oko sebe, nesposobni prepoznati kritiku. Što očekivati od ljudi koji svoju vjeru i naciju žive navijački? Rečenica "Islam sve nadvisuje, a njega ništa nadvisiti ne može" nije po svojoj bahatosti, gluposti i primitivizmu ništa drukčija od "Svaka taraba u Srbiji starija je od SAD". A obje su izrazi nedoraslosti suočenja sa samim sobom, navijački su glupe, dakle i neistinite i mrzilačke. Osobe koje izgovaraju takve "misli" mrzitelji su, čak mrzitelji i vrijednosti u koje tobože sami vjeruju. Da, čak i Boga i nacije u kojima su "odani". No, naravno, oni ovoj spoznaji nisu dorasli. Pošto su oni ljudi jedne dimenzije i jedne, uske spoznaje. Dakle, riječ je o užasnom redukcionizmu ljudskosti. Oni zapravo nisu dovoljno sigurni u svoje, a užasno se plaše tuđeg. Da se u mržnji iskazuje strah, znao je još Nietzsche, a Chesterfield bi pridodao: "Ljudi mrze one koji u njima pobuđuju osjećaj manje vrijednosti. "