Kancelarija visokog predstavnika, ipak, neće zatvoriti svoja vrata 30. juna, nagovijestio je Kristijan ŠvarcŠiling, po svemu sudeći, odlazeći visoki predstavnik.
To je, jasno, obradovalo vodeće bošnjačke lidere i, očekivano, razljutilo srpske. Jasno je da jedni već mjesecima strahuju kako će pregurati naredni dan bez međunarodne zajednice, dok drugi jedva čekaju da joj vide leđa. Hrvati se, doduše, još ne izjašnjavaju, jer mudro čekaju da vide kojim će putem krenuti međunarodna zajednica.
Kad se karte poslože na sto, jasno je da je ova odluka, u suštini, očekivana, ali ne isključivo zbog zategnute unutrašnje političke situacije, već i zbog Kosova, koje, bez obzira na negiranja, indirektno ima veze sa nama.
To je i Švarc-Šiling, prije koji dan, jasno posložio u jednom intervjuu, otkrivajući principe po kojim funkcionišu vodeće svjetske sile u slučaju Bosne. Kao što je i sam rekao, gotovo svi u međunarodnoj zajednici očekivali su da se status Kosova riješi prošle jeseni ili eventualno zime, čime bi se, do ljeta, relaksirala situacija u Bosni, budući da je status Kosova, po svoj prilici, neki oblik uslovne nezavisnosti. Ali, odluka je, ipak, odložena, čime je međunarodna zajednica prisiljena da se zamisli u vezi sa svojim prisustvom u BiH. Uprkos tome što povezivanje statusa Kosova i Republike Srpske, s pravne strane, ne može imati puno međusobnih poveznica, politički i emotivni uticaj odluke o statusu Kosova nisu za zanemarivanje. Može se pretpostaviti, zbog toga, da je odlaganje odluke o statusu Kosova bilo jedan od važnijih faktora koji je svijet natjerao da se predomisli u vezi sa statusom OHR-a.
Sa druge strane, zadržavanje bonskih ovlaštenja koja visokom predstavniku daju u ruku moćnu paliju za udaranje i smjenjivanje neposlušnih `lokalnih zvaničnika`, važnija je vijest od produžetka mandata OHR-a, ali ona se, isključivo, može staviti u kontekst unutrašnjih političkih neprilika. To se, s pravom, može tumačiti i kao gest nepovjerenja međunarodne zajednice u domaće lidere.
Posljednja izborna kampanja, zapaljiva retorika i problemi oko reformi, koje je neko proglasio ključnim, dali su vjetar u krila vatrenim protivnicima zatvaranja OHR-a. Nažalost, njihov cilj nije stvaranje funkcionalne države po mjeri svakog građanina, već zadržavanje palije kako bi, po svom izboru, `visokog` nagovarali da udara. U slučaju Švarca-Šilinga to im nije uspjelo, ali ko zna kako će biti, kad dođe novi, `energičniji` stranac. A, jasno je da je ta, bonska palija, sa rijetkim izuzecima, sa razlozima ili bez njih, najčešće bila usmjerena samo u jednom pravcu. U jednu ruku, može se reći da je međunarodna zajednica nasjela na takve trikove, jer mnogim kvazipatriotama odgovara da se vjeruje da je ovdje mnogo gora situacija, nego što ona zaista jeste.
Nažalost, to im je pošlo za rukom. U tome im je, doduše, pomogla i druga strana, nekim nepromišljenim potezima, od koje je, možda, bilo kratkotrajne koristi, međutim, dugoročno, i sami su uticali na to da se ne ispuni njihov san o odlasku OHR-a.