Nekoliko dana poslije Đinđićeva ubojstva posjećujem sjedište Demokratske stranke u beogradskoj Krunskoj ulici. Predratnu vilu bogatog beogradskog trgovca u bivšoj Ulici proleterskih brigada čuvaju dva komandosa pod zelenim mrežastim maskama, "fantomkama", koje potpuno zakrivaju lice. Stoje kao okamenjeni, s kalašnjikovima na zgibu ruke.
Kundak je pritom oslonjen na rame, a taj stav upućuje - žandarmi su prošli egzercir Jedinice za specijalne namjene. Dakle, sjedište Demokratske partije, gdje posvuda vise slike ubijenog čelnika stranke dr Zorana Đinđića uokvirene crnim florom, čuvaju vojnici postrojbe koja ga je ubila! To je zemlja Srbija...
Sjedište Demokratske stranke u mirnoj beogradskoj Krunskoj zaposleno je središte najjače, najbolje organizirane srpske političke stranke, u kojoj pod drvenim, izrezbarenim tavanicama, za kompjuterima rade dečki i cure odjeveni u traperice. Izgledaju kao gimnazijalci iz američke televizijske serije. U dobro posjećenoj konferencijskoj dvorani održava se ekonomski brifing, iako je u zemlji uvedeno izvanredno stanje. Osim Đinđićevih portreta s florom, posvuda su slike preteče i utemeljitelja Srpske demokratske stranke s početka prošlog stoljeća - Ljuba Davidović Patak, brkati narodnjak, dobričina koji je koalirao s Mačekom i agitirao za njega po Šumadiji sa sloganom "Do Čačka za Mačka", bio je liberalni unitarist, protivnik karađorđevićevske diktature, Nikole Pašića, generalske kamarile i "Crne ruke", crnog mraka iz kojega se u svakom stoljeću u Srbiji pomole monstrumi poput Slobodana Miloševića i atentatora koji će smrsiti konce svakom zatočeniku liberalnih ideja XIX, XX ili XXI stoljeća...
U prizemlju zgrade Demokratske stranke nalazio se najbolji beogradski restoran "Villa", koji bi prošao u Parizu, dok u Zagrebu, zapravo, ne postoji ništa slično. Zoki je, očito, "umeo lepo da živi", iako nije bio nikakav razmetljivi majmun, nego solidno obrazovan filozof, koji je doktorirao kod Jurgena Habermasa u njemačkom Constanzu i poslije, kao institutski znanstvenik, pisao knjige o njemačkom klasičnom idealizmu, Kropotkinovu anarhizmu i jezuitskom sustavu Ignazija Loyole... Knjigu poput njegova briljantnog mladenačkog djela "Subjektivnost i nasilje" (1982), izvorno napisanog na njemačkom, nema u modernoj filozofskoj literaturi nijedan od bivših jugoslavenskih naroda. Rođen 1952. Đinđić se inicirao kao šezdesetosmaški radikal, blizak ideologiji "Crvenih brigada", a početkom devedesetih prometnuo se u liberalnog Jugoslavena, zatim u nacionalistu pa u srpskog demokratu, da bi ga Zmijin metak naposlijetku preobrazio u balkanskog Kennedyja, novog Lazara ili Obilića. No i za života bio je fascinantna pojava - žao mi je što ga nisam upoznao, jer tek što sam bio dogovorio da u Hrvatskoj izdam njegovu knjižicu "Srbija ni na istoku ni na zapadu", koju je trebalo da promovira neslužbenim posjetom Zagrebu - ukokali su ga da osujete taj i druge, puno važnije planove za normalizaciju i poevropljenje uništene Srbije, koja je u prethodnom desetljeću izgubila tri velika balkanska rata - onaj u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu, pa pretrpjela diktaturu, bombardiranje, embargo te strahovladu mafije, sasvim se srozala i u tranziciji pala na nacionalni dohodak dva puta manji od albanskog! Život u Beogradu tada nije vrijedio ni sto milijardi dinara. Zemlja je bila zapuštena, gradovi prljavi, a popovi koji se iz običaja ne briju pridavali su tome srednjovjekovni ugođaj...
Ulazim u Đinđićev kabinet - običnu radnu sobu s konferencijskim stolom, za kojim je uvijek sjedio taj još neshvaćeni lik, majstor preživljavanja i totalne ulične akcije, prosijedi malo nosat vižljast vraški pametni žicar, koji se uvijek pojavljivao u kaputu s uzorkom "riblja kost", kao deklarirani intelektualac u roli organizatora i masovika u prijelaznom razdoblju slobističke "fašističke demokracije". Imao je, prišapnut će mi lokalni informator, temperament "čistog ubice", donekle zauzdan viteštvom i političkim moralom obrazovanog čovjeka. Kao intelektualac, mogao je zadržati distancu prema politici, jer ju je, osim kao poziv, doživljavao i kao profesiju...
Upravao je u nakladi stranke bio izašao "Kratki pregled vizionarskih izjava dr Zorana Đinđića", što se distribuira aktivistima. U njemu piše: "Nikad se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas. Radi ono što smatraš da je ispravno, a ne ono što će većina da podrži. Poraze ne doživljavaj lično. Nikad se ne nerviraj zbog politike."
Za ovim stolom okupljao se najuži Đinđićev suradnički tim - i možda im je tu maksimu dobacio dok su razbijali glavu što da počnu s Koštunicom, koji je tri puta pobijedio na predsjedničkim izborima, a nisu mu mogli dopustiti da tu izbornu pobjedu konzumira i preuzme vlast... Uz Zorana Živkovića, tada četrdesetdvogodišnjeg zamjenika, napadno zgodnog muškarca koji s razmaknutim očima i zasvođenim obrvama izgleda kao bizantijska verzija francuskog glumca Mauricea Roneta, tu su još bili Čeda Jovanović, tridesetdvogodišnji studentski aktivist i oficir za vezu s uličnim parapolitičkim formacijama, te Gordana Čomić, "Goca koja drži Vojvodinu". Na kraju stola sjedio je, zanemaren, marginaliziran i gotovo istisnut - Boris Tadić, mlada politička zvijezda, epizodist koji će poslije preuzeti ulogu glavnog junaka. Njega tretiraju kao autsajdera. Ne uklapa se u tim koji ne funkcionira samo na političkoj razini, jer postoji tu još mnogo drugih sfera koje konstituiraju moć, a Boris - Zokijev student i sin njegova profesora, "dete iz bolje kuće", psiholog kao i majka, slovi više kao nepraktični idealist, dobar za agitaciju, ali neprokušan u "susretima treće vrste", koji su se u doba ilegale svakodnevno odigravali na beogradskom asfaltu...
Tako je poslije atentata Živković postao premijer i posvuda uza se vodio Čedu, zamjenika, kao ispomoć ili da ga drži na oku, dok je Goca vodila stranku, kadrove i vojvođansku bazu - sve osim glavne političke operative. A u konkretnim srpskim prilikama, barem do ubojstva Đinđića, politička operativa, to je značilo - prvo i najvažnije, tehniku održavanja vladajuće koalicije Demokratsku opoziciju Srbije (DOS), koja se sastojala od osamnaest patuljastih strančica i lista. Svakoj je na čelu neki lokalni karizmatik s dužim ili kraćim repom iz doba Miloševićeve represije, kad su opozicione partije uredno penetrirali režimski provokatori, interes vlasti i njen novac.
U parlamentu imaš opasne suparnike, četiri nacionalističke grupacije, od Šešeljevih nepopravljivih fašista do Miloševićevih nepopravljivih nacional-socijalista birokratske Srpske partije socijalista, Arkanovih kukluksklanovaca iz Stranke srpskog jedinstva i Koštuničinih nepopravljivih filočetnika konzervativno-desničarske svetosavske Demokratske stranke Srbije. DOS ima većinu od tri glasa s pet prebjega iz miloševićevskog tabora; oni su spasili stvar nakon što je čačanski kriptonacinalist Velja Ilić napustio DOS s osam svojih šumadijskih troglodita "Nove Srbije". Koja kvagmira! To je, uostalom, formula srpske demokracije u tranziciji, kad moraš upravljati nestabilnim, nepouzdanim državnim mehanizmom - vojska je još velika i opasna i proždire gotovo pet posto nacionalnog dohotka, dok KOS, vojna tajna služba, ima i dalje golem utjecaj jer kontrolira cijele civilne resore, trgovinu, diplomaciju, novine. Policija je korumpirana, a civilna tajna služba, umjesto da kontrolira kriminalni sektor, služi ljudima koji vladaju podzemljem.
(Sutra: Demokratska (o)pozicija)