Da pisac ovih redova smatra nenormalnom i nemoralnom činjenicu da države, čije su vojske protiv Bosne i Hercegovine ratovale bez pristanka državnih tijela Bosne i Hercegovine i mandata institucija međunarodne zajednice, ubijale građane Bosne i Hercegovine i utjecale na modeliranje općeg humanog i političkog stanja u njoj, budu garanti mira u našoj zemlji i da u tom svojstvu dobiju i određena prava prema njoj, odavno je poznato.
Ta razlika u pravima je već sada velika, a još veća će postati kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, gdje, za sada, Bosna i Hercegovina neće skoro ući, ako i uđe
Da pisac ovih redova smatra nenormalnom i nemoralnom činjenicu da države, čije su vojske protiv Bosne i Hercegovine ratovale bez pristanka državnih tijela Bosne i Hercegovine i mandata institucija međunarodne zajednice, ubijale građane Bosne i Hercegovine i utjecale na modeliranje općeg humanog i političkog stanja u njoj, budu garanti mira u našoj zemlji i da u tom svojstvu dobiju i određena prava prema njoj, odavno je poznato.
Za to da one budu obuhvaćene pregovorima o miru, razlog i opravdanje sastojali su se upravo u neporecivoj činjenici da su odista bile do grla umiješane u rat na tlu Bosne i Hercegovine, i to ne jedna protiv druge, nego obje protiv države Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je i prije rata imala jednak status sa statusom tih država u bivšoj zajedničkoj državi i kao i one postala neovisna država i članica OUN-a, univerzalno priznata u njenim historijskim i aktualnim granicama. Obje države o kojima je riječ su bile de facto agresori, ma kako se ta njihova uloga naknadno tumači. Tako to biva kad postoje dugotrajne i više puta ponovljene težnje tih država da uključe bosanski teritorij (Sporazum Cvetković - Maček i stvaranje NDH nakon toga i plan stvaranja Velike Srbije). Ali, ono što je u svemu tome nenormalno je činjenica da de facto agresor bude garant mira u zemlji koju su njegove trupe napale. To je do neba vapijuća nepravda i diplomatsko nasilje i nad pravima Bosne i Hercegovine. To je nešto slično kao da su Njemačka, Italija i Japan bili garanti mira na mirovnoj konferenciji u Parizu. Apsurdno!
Ali, kako se zna, apsurdi vuku jedan drugog i nižu se kao kobasica pravljena od ništa, tj. bez mesa, odnosno bez prava i pravednosti. U ovom momentu se nećemo baviti svim apsurdima, te i inače u diplomatskim analima jedinstvene mirovne konferencije, čiji je miris bilo nasilje nad napadnutom državom i ucjenom iste da neće imati mir ako se ne pokori diktatu. Ovdje želimo upozoriti na porazne posljedice jednog od njenih apsurda. Radi se o apsurdu da je Hrvatska, koja je umnogome uzrokovala početak sukoba donošenjem Tuđmanovog ustava, koji je sve građane Hrvatske, koji nisu bili katolici i Hrvati, proglasila za manjinu u njihovoj državi i lišila ih historijskih i konstitutivnih prava koja su imali i koja su im pripadala po svakom osnovu, a posebno po osnovu zatečenog stanja u državi koju je nova Hrvatska naslijedila. Posebno je ta mjera teško pogodila 24% Srba i drugih manjih grupa, koji su i masom i dugotrajnošću svog prisustva na teritoriji Hrvatske, kao i svojim učešćem u životu hrvatske države i ranije stečenim pravima, imali punopravni položaj u Hrvatskoj. Srbi su dali veliki obol u obrani Hrvatske od Osmanlija, u borbi za ujedinjenje svih Južnih Slavena, za koje se zalagala hrvatska politička elita, u borbi protiv fašizma, bez obzira na to što je tada Hrvatska bila, u tim vremenima u ugovornom odnosu sa Mađarskom i Austrijom, ili u granicama fašističke tvorevine NDH. Srbi su u Hrvatskoj od davnina imali neka teritorijalna i samoupravna prava (Vojna Krajina), imali su svoje teritorijalne trupe i igrali su veliku ulogu u oslobađanju Hrvatske ispod mađarskog tutorstva i ispod fašističke čizme. Sve to je zabačeno u ime jedne nacionalističke ideje čiste hrvatske države Hrvata, u kojoj su svi drugi manjine, odnosno gosti.
Da je ideja čiste nacionalne i to katoličke države dominantna u hrvatskom političkom i državnom životu nije potrebno posebno dokazivati. Prateći politički i javni život Hrvatske nisam čuo da se nosioci javnih funkcija, državni dostojanstvenici i funkcioneri obraćaju građanima Hrvatske. Oni se obraćaju samo Hrvatima i Hrvaticama.
Nije mi poznato da li drugi, osim Hrvata, mogu služiti u vojsci Republike Hrvatske, ali mi je začudno da oni imaju katoličke vojne dušebrižnike. Čak i za vrijeme toliko ogovarane Kraljevine Jugoslavije postojali su i pravoslavni i katolički i muslimanski vjerski službenici (tabor-imami) u svim pukovima, divizijama i armijama tadašnje vojske, a znam iz iskustva svog ujaka, koji je 1927. godine služio vojni rok u Kninu, da je u svakoj jedinici gdje je rok služilo više od dva vojnika muslimana bila obavezno uvedena i kuhinja bez svinjske masti i svinjetine. Komandant tog puka je tražio prekomandu mog ujaka u svoju jedinicu kako bi mogao ustrojiti kuhinju za onu dvojicu koju je već imao u svojoj jedinici.
Na pozadini svega toga i uz apsurdnu činjenicu da je Hrvatskoj ovim ugovorom, a ne saglasnošću bilo kojeg državnog tijela Bosne i Hercegovine, dopušteno da svoj unutarnji politički život instalira u državu koja nije hrvatska nego je, kako je to odavno poznato, i srpska i bošnjačka i hrvatska i svih drugih koji u njoj žive, koja je neovisna i suverena i u odnosu na državu Hrvatsku.
To je omogućilo hrvatskoj državi i politici, njenim strankama i ideologijama od kojih neke nikako ne bi mogle funkcionirati u Bosni i Hercegovini, da se slobodno i bez ikakvog upliva bosanske države šire i plasiraju po njenoj teritoriji, tako da danas nije moguće izaći na ulicu a da se čovjek ne susretne sa ogromnim posterima sa likom Ive Sanadera.
Ovo sve ima veoma dalekosežne posljedice po politički, ali i ukupni život u našoj zemlji. Prva je posljedica dvoličnost, u ustavnopravnom i političkom smislu, građana naše države. Oni su konstitutivni element ustavnopravnog i političkog poretka u dvije države. Druga je da to svojstvo dijeli jedan dio građana naše države od ostalih građana i čini da imamo građane sa dva i građane sa jednim ustavnopravnim položajem i pravom, dakle, čini ih neravnopravnim. Dvije vrste građana, jedna s viškom, a druga s manjkom prava i mogućnosti za svaku državu su apsurd i teret, a posebno za onu koja se tek bori za jedan normalan ustavnopravni poredak. Treća je da se tako stvaraju građani koji imaju višak prava prema ostalim građanima sopstvene države i da se taj višak veoma jasno izražava u povećanim mogućnostima za putovanja, zaposlenja i uopće u životu.
Ta razlika u pravima je već sada velika (pasoši i mogućnost putovanja i mnoga druga), a još veća će postati kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, gdje, za sada, Bosna i Hercegovina neće skoro ući, ako i uđe. Četvrta je da se na bosanskom tlu šire političke ideje i programi za koje možemo reći da su za nas ovdje neprihvatljivi. Koga interesira šta ta činjenica sa sobom nosi neka pogleda programe onih stranaka koje se svojim programima direktno miješaju u ustavni poredak u Bosni i Hercegovini, a koje se javljaju na hrvatskim izborima i u Bosni i Hercegovini.
Najzad, ona zadnja i najveća nesreća je u osjećanju nemoći u odnosu na izloženost naše zemlje i njenih građana svakoj vrsti političkog, državnopravnog i moralnog nasilja koje nekome u nekoj drugoj zemlji može pasti na pamet. Zar o tome najbolje ne govori primitivna arogancija gospodina Sanadera u raspravama oko gradnje Pelješačkog mosta. Izreći rečenicu: "Gradićemo most bez obzira na svakog" je nedolična jednog odgovornog europskog političara i državnika, kad je jasno da gradnja implicira bitne interese druge, susjedne zemlje. To je direktni atak na suverenost naše države i moral njenih građana. Sve to bi trebalo konačno prestati i ova država bi morala izaći iz ponižavajuće situacije u kojoj je danas.