Bosna i Hercegovina ima velike probleme i nalazi se u veoma teškoj situciji. To je konstatacija koju izgovaraju gotovo svi koji o Bosni i Hercegovini govore i to bez obzira sa kog stajališta procjenjuju njenu situaciju.
Svi oni tvrde da žele da daju doprinos pronalaženju rješenja za sadašnje njeno stanje. Naravno, da bi se Bosni i Hercegovini uopće moglo pomoći, bitno je da se zna koji su to njeni najveći problemi i šta je ona karika lanca problema čije bi pokretanje pokrenulo cijeli sistem. Može se odmah reći da su njene najveće teškoće u nedorečenosti njenog ustavnog ustrojstva, u nazadovanju njene ekonomije, u teškom socijalnom stanju najvećeg dijela njenog stnovništva i u veoma teškoj psihičkoj, zapravo u traumatičnoj psihološkoj situaciji u kojoj se građani Bosne i Hercegovine nalaze zbog gubitka svakog povjerenja u politiku uopće i posebno u politiku koju strane zemlje, koje su u najvećoj mjeri proizvele postojeće stanje, prema Bosni i Hercegovini vode.
Obični ljudi danas vide pravo stanje mnogo dublje nego njihovi politički predstavnici i kuratori, jer direktno i na sopstvenoj koži osjećaju teškoće sadašnjeg stanja, a frustracija u koju upadaju sastoji se u tome što ama baš ništa ne mogu učiniti da to stanje poprave, ne zbog toga što neće i ne bi znali, nego im sistem ne dozvoljava bilo kakvo aktivno učešće, u politčkom odlučivanju, osim jalovih javnih protesta. A vlast zna da se svako umori a osobito oni gladni i bijedni kojima onda ostaje samo rezignacija ili ono što već sada radi omladina, a to je da lupa i razara ono pošto joj stigne pod ruku, a to su uglavnom javna, pa i jedina preostala njihova dobra. Njihovi problemi se tiču prizemlja života a njihovi predstavnici vode računa o visokoj politici i beskrajno se svađaju, pa ti u tim prilikama budi i pametan i normalan.
Međutim, jedna od velikih i ja bih rekao i najvećih teškoća našeg položaja sastoji se u tome što smo se mi glupom politikom i preuranjem deklarcijama i opcijama za koje niti znamo kakve su u konačnici niti znamo možemo li ih podnijeti ili zadovoljiti uvjete za njih, doveli u situaciju da smo se gotovo sasvim odrekli tzv. aktivne legitimacije u svjetskoj politici i prepustili našu sudbinu u ruke spasitelja čovječanstva koji do sada uglavnom nikoga i ništa nisu spasili, a nisu ni imali kada jer su se brinuli kako da ostvare svoje strateške i taktičke zamisli o dominaciji u svijetu i kako što brže i efikasnije da nas pretvore u nemoćne i nesposobne ljude koji o sebi ne mogu odlučivati i kojima je potreban tutor kao i dadilja koja će ih štititi i osiguravati im mir i sigurnost, a oni će za uzvrat ići djelovati u mirovnim misijama u Afganistanu, Somaliji, Sudanu, Iraku i na drugim mjesitma gdje se demokratija uvodi oružjem i potocima krvi nevinih ljudi.
A kakav je mir kojeg osiguravaju stranci mi smo vidjeli, zar ih nije bilo više od 60.000 naoružanih od glave do pete u Bosni i Hercegovini tokom ratnih godina, a mira ni od kuda. Ovaj pisac je uvjeren iz iskustva da je sigurnost koju sa sobom nosi naš NATO angažman nama nepotrebna jer nemamo globalnog neprijatelja i jer četiri zemlje koje su u susjedstvu i same mogu urediti svoje odnose da među nama mir bude trajan i siguran, ali nas angažman u jendom globalnom sistemu natjecanja sila može dovesti u konfrontaciju s mnogim narodima i silama koje više nisu ni male, ni u ruševnom stanju, ni neznatne, ni nemoćne i koje će sutra biti još moćnije, dok se nosioci politke da je mir u sili nalaze na nizbrdici svojih mogućnosti koja je nastala upravo zbog tih razloga.
Ako to sve i našu katastrofalnu situaciju i naš smiješni angažman u svjetskom natjecanju moći, imamo u vidu, onda su naši problemi prvo, u nevjerovatnoj nesposbnosti za kompetentno i samostalno mišljenje koju pokazuje većina naših političara i koji bježe pod skute navodno velikih ne misleći da svi veliki mogu već sutra lahko postati mali ili mnogo manji nego što su bili, a na sceni se mogu pojaviti neki drugi veliki i da je osnovna dužnost svakog ozbiljnog političara da u prvom redu ozbiljno, kompetentno i na iskustvu koje je verificirano utvrđuje interes svoje zemlje, definira njenu političku i svaku drugu strategiju koja mora biti u ovisnosti od definicije tih interesa i razrađuje taktiku ostvarenja i zaštite tih interesa, te tek u tom kontekstu donosi odluke o tome s kim će i kako će djelovati u širem kontekstu regionalnom kao i globalnom, čuvajući kao što to rade sve normalne zemlje i pametni političari uvijek dvoja vrata na kući i dvije mogućnosti, bez one idiotske mantre koju čujemo u zadnje vrijeme.
"Da, ovo ili ono političko ili diplomatsko rješenje nema alternativu." Osim što je kao stav ta izjava glupost, ona je i odustajanje od svakog djelovanja u skladu sa sopstvenim interesom i aktivne uloge u politici. Nime, ono što nema alternativu je jedino božje davanje. Može biti da je Europska unija ili Atlantski savez za neke od njih odista božje davanje, ali za jednu normalnu zemlju koja živi usred uzavrelog i mijenjajućeg svijeta takav stav je jednostavno neinteligentan i kapitulantski. Time se čovjek sam izlaže, ili kako se u narodu kaže - ko će biti j.... samome mu gaće spadnu. Ozbiljna i odgovorna politika je samo ona koja prije svega uređuje na najbolji način sopstvene stvari, sređuje svoju kuću i tek onda prima goste i ulazi u relacije sa drugima.
Pri tome je reciprocitet u odnosima sa svakom zemljom uopće i bez izuzetka apsolutno pravilo. Što ti meni, ja ću tebi. Imam iskustva u mnogim pregovorima u kojima sam učestvovao i znam dobro da su svi pregovori prvo, psihološko nadmetanje da se drugoj strani nametne podređen položaj; drugo, da se uvijek vrši ucjena onog ko je u nekoj nevolji; treće da se pokušava napraviti razdor; četvrto, da se hvali onaj koji popušta, a takvom se čine usluge, hvali ga se kao dalekovidog, pametnog i modernog državnika i tako ga se prevede žedna preko vode. Naime, naši politčari zbog svoje prostote ne shvataju da u takvim pregovorima i odnosima nema ništa moralnog nego je sve podvrgnuto samo jednom načelu: ostvariti cilj po svaku cijenu, pa i po cijenu laži, lažnih obećanja, pohvala ili prijetnji.
Kad se sve svrši, svijet je već postao drugi i drugačiji i sve ono što je bilo prethodno rečeno više nema značaja i ne važi. Bilo bi važno, ako je moguće, da naši političari shvate sve ovo i nađu zajednički jezik na koji ih upućuje činjenica da su svi oni bosanskohercegovački političari, da ostave po strani stranačke, pa i nacionalne interese i osiguraju cijeloj zemlji odgovarajući status i mjesto u Europi i svijetu, a tada mogu da se svađaju o unutarnjim pitanjima koliko hoće. Ako oni nisu u stanju da shvate šta im je prva dužnost, onda im mormao reći zbogom.