Bez obzira koliko cijela novija historija kosovskog problema bila teška i traumatična za srpski narod, a po svojim pravnim i političkim posljedicama i za sve one ljude i države koji su pristalice poštovanja međunarodnih zakona i principa ravnopravnosti odnosa među državama i narodima, te načela miroljubivog načina rješavanja svakog nastalog političkog pitanja, ipak se mora reći da nastojanja nekih ljudi, slobodno možemo reći ekstremnih i neumjerenih, da povezuju političku i ustavnopravnu prirodu problema Kosova i Metohije i Bosne i Hercegovine i da uvjetuju položaj i ulogu Srba u obje ove zemlje na način koji nema i ne podrazumijeva nikakvu logiku osim sile, je veoma zabrinjavajući.
On je zabrinjavajući za ukupne odnose u regiji i posebno za odnose u Bosni i Hercegovini, koji se takvim postupcima samo dodatno kompliciraju, a nužno je da se smiruju i dovode do racionalnih i konsensualnih rješenja postojećih unutarbosanskih problema.
Pogotovo je to nonsens kada se ima u vidu da je politička javnost u Bosni i Hercegovini, onom njenom dijelu koji se naziva Federacija, veoma suzdržana prema problemu priznanja Kosova i izražava nadu u mogućnost obnove pregovora koji bi uvažavali i opravdane srpske interese u cijeloj toj stvari.
Nastojanje da se odnos prema kosovskoj stvarnosti uvjetuje paralelnim i istoznačnim odnosoma prema bosanskoj ustavnopravnoj i političkoj stvarnosti je zabrinjavajući i nelogičan, zapravo opasan i to iz više razloga. Ovdje ćemo ukazati samo na neke od njih.
Prvo, Kosovo i Metohiju nije moguće porediti sa Bosnom i Hercegovinom već zbog toga što Kosovo i Metohija nije nikada u historiji bila historijska niti politički i na drugi način samostalna zemlja, ili bilo kakva druga ustavnopravno i državno definirana teritorija, osim u okvirima Republike Srbije, u kojoj je imala status autonomije pod pretpostavkom saglasnosti i Albanaca i Srba i Turaka i Bošnjaka i Roma i Hrvata i drugih naroda koji tamo žive, dok je Bosna politički i u svakom drugom pogledu bila samostalna zemlja još iz devetog vijeka naše ere, što je dokumentirano mnogim historijskim dokazima, pa čak i time što se bosanski kralj Tvrtko krunisao i kao, po nasljednom pravu, kralj Srba i Srbije, pored toga što je bio već banom i kraljem Bosne.
Kao što je poznato, Bosna je bila ona slavenska zemlja na Balkanu koja je najduže zadržala samostalnost prema nadirućim Osmanlijama, na jednoj, i Austriji, odnosno Mađarskoj, na drugoj strani. U vrijeme osmanske vladavine Bosna je uvijek bila zasebna vojnoupravna jedinica ejalet i kao zemlja jedinstvena, što je na najbolji način potvrđeno odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine, kada je ona u svojim tadašnjim i sadašnjim granicama bila povjerena upravi Austrougarske carevine.
Bosna i Hercegovina je odlukom svog Narodnog vijeća ušla u novostvorenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi, nakon tužnih posljedica međusobnog sporenja i na kraju klanja između Hrvata i Srba, njeni predstavnici 1943. godine donijeli odluku da se obnovi bosanska država u njenim historijskim granicama i to kao zajednička država tri njena naroda.
Dakle, ni u historiji ni u historijskom statusu, ni u najnovijem državnopravnom i međunarodnopravnom njenom statusu nema nikakve mogućnosti za bilo kakvu paralelu između Kosova i Metohija, kao dijela države Srbije, i Bosne i Hercegovine ili njenog integralnog dijela Republike Srpske, kao državnopravnog i međunarodnopravnog subjekta. Postojala bi jedna jedina paralela, a to je paralela ustavnopravnog i međunarodnopravnog nasilja, koja bi se uspostavila između Kosova i Bosne i Hercegovine, ako bi odgovorni politički ljudi u Srbiji ili u Republici Srpskoj odista mislili da je historija Kosova i Metohije bilo kakav razlog ili presedan za stav prema teritorijalnom i ustavnopravnom integritetu Bosne i Hercegovine.
Ti bi ljudi trebalo da uzmu u pamet i činjenicu da je do opće krize na Kosovu i Metohiji došlo upravo zbog primjene sile u rješavanju političkih pitanja, a da bi svaka ponovna primjena sile, pogotovo u Bosni i Hercegovini, koja nije zaliječila svježe rane nedavnih tragičnih događaja, morala imati tragične rezultate i to prvenstveno za one koji bi silu pokušali primijeniti na rješavanje problema Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je država s najstabilnijim i najtrajnijim državnim ili zemaljskim granicama među svim balkanskim državama i uz to i najlogičnijim u svakom pogledu. Što unutar tih granica žive ljudi raznih vjera, nacija i političkih uvjerenja, samo je njena prednost, a ne razlog da bude nesretna.
Drugi razlog, koji govori da bi trebalo odista i konačno prestati govoriti o bilo kakvoj paraleli, sastoji se u činjenici da su Srbija i srpstvo uopće, u ovom pitanju osuđeni na mirni i diplomatski put rješenja nastalog problema. Nema tog faktora koji bi bilo kakvom silom mogao u ovom momentu, a i u budućnosti, barem onoj sagledivoj, primjenom sile iznuditi neko rješenja ili vraćanje stanja u Kosovu i Metohiji na stanje quo ante.
Niko danas više neće ratovati zbog toga, a oružana konflagracija dviju u ovom slučaju politički suprostavljenih sila, tj. Amerike i Rusije, ne samo da nije moguća, jer implicira svjetski nuklearni sukob, nego je već sada i u pogledu retorike dosta umrtvljena i ne pokazuje onaj intenzitet zastupanja stavova koji bi izlazio iz okvira "pranja obraza" i očuvanja šansi da se negdje drugdje naplati popuštanje u ovom slučaju. Srpski političari moraju, to ih uči iskustvo, da budu oprezni prema svakom, pa i prema "ruskoj braći" po vjeri.
Ne treba zaboraviti da Rusija u odnosima sa zapadnim silama ima velike slabosti u mekom trbuhu svojih nekadašnjih srednjoazijskih država, kao i da su joj Amerikanci pod nosom na Baltiku, u Poljskoj, Ukrajini, Gruziji itd., a da, s druge strane, Kina, koja ima stav povodom Kosova motiviran problemom Tibeta, ne pokazuje osobito veliku želju da podržava Putina naspram Amerike i da svojim ekonomskim interesima daje svagda prednost pred onim vojnostrateškim, pogotovo ukoliko joj se ne dira u Tibet.
Uostalom, Kina ima zbog čega trgovati s Amerikom, jer je Tajvan njena druga i veoma bolna tačka. Sve to ukazuje da je odnos sa susjedima i svim europskim zemljama veoma bitan za bilo kakvu mogućnost Srbije da svoje interese na Kosovu i Metohiji na neki način efikasnije štiti. Ako nema mogućnosti primjenom sile, onda je diplomatija i put kroz OUN jedini koji ostaje, a za taj je potrebno stvarati i njegovati dobre odnose sa susjedina, a ne otvarati nove frontove i davati do znanja da, osim ratobornosti, nemamo ništa u ruci.
Stoga bi svu problematiku srpskih prava u odnosu na Kosovo i Metohiju trebalo vratiti na pravnu i političku razinu, na kojoj je srpska pozicija najsnažnija i braniti svoja prava, a ne nasrtati na ustanovljena i priznata prava drugih.
Nadam se da u Republici Srpskoj ima ljudi koji shvataju koliko je opasno ovo hodanje po ivici obnove sjećanja na nešto što je bilo, što je ružna savjest Europe, a što više nikada ne bi smjelo i neće moći da se ponovi, a to je rješavanja unutarnjih problema Bosne i Hercegovine primjenom sile i borbene retorike koja je danas u upotrebi. Nema nikakvog smisla da se oštre i borbene političke retoričke izjave upravljaju prema dijelovima Bosne i Hercegovine nego prema onima koji su proizveli cijelu ovu tragičnu srpsku historiju oko Kosova i Metohije.