Presuda i policija ponovo podelili patriote, političare i publiku. Da mnogo stvari zavisi od ishoda ove dve krupne stvari, jasno je svima. Nekada je glavni vic bio ono šta je Ptrojstvo koje čini novokomponovanog "bizmismena", pa je odgovor bio pejdžer, plavuša i pajero. Danas se ozbiljnije vrtimo oko slova P, pa je policija i presuda ono oko čega se koplja lome, a narod se podelio u tabore zaboravljajući da nema šta da jede, a da cene svakim danom rastu.
Pokušala sam da napravim inventuru svega što ovde život znači a, interesantno, počinje sa p! U minusu samo kada su u pitanju partnerstvo, prijateljstvo, plemenitost, progres, pismenost, pravda, pravosuđe, promena, putevi, privreda, poljoprivreda, preobraženje, prosperitet, praštanje, pamet; suviše je politike, političara, primitivizma, poslanika, pljačke, pozicione potrošnje, položaja, pljuvanja, prevara, poniženja, pijanstva, paranoje, pomoćnika, poltrona; `patriotizam` je put do para i profita, izbegavajući porez; pravo po pare putem privatizacija; penzioneri nikako do penzije, jer čekaju prekompoziciju PIO; sav PDV preko planiranog potrošen za pojačanje pozicije, a sve ovo prati predstavnik (visoki) i predstavnici međunarodni, uz povremene pritiske. Sve u svemu, puuuuuu! Od vremena P-trojstva promenilo se i to što je mobilni zamenio pejdžer, pajero je izgubio bitku s audijem (Q7 i osmica, jer ON to vozi!), a plavuše su odavno dokazale da pametno `vozaju` dosta naših političara i `kontroverznih biznismena`, odnosno polupismeni političari i `poslovnjaci` plaćaju prestiž praveći se potentnim pred publikom pocenjivanjem pametnih plavuša.
Presuda i policija su sada na pravosuđu i političarima, dok se u populaciji ponovo pojavljuje panika. Paničim i ja povremeno, ali od druge strane medalje svih tih procesa. Demokratizovali smo se, pa se sada evropeiziramo, reformišemo, transformišemo, pa jedni hoće prekompoziciju, drugi decentralizaciju, treći unitaritaciju… i tako redom, te se stalno pažnja skreće sa para na politiku, a pri tome politika profitira u polumraku, dok je gladno i polugladno stanovništvo zabavljeno navijanjem. Rastužuju me odsustvo traženja boljih rešenja kod mojih kolega ekonomista, kao i to da se njihov glas slabo čuje u svim našim previranjima. Kao da su ili digli ruke od svega, ili idu linijom manjeg otpora, ili su zauzeti raznoraznim dobro plaćenim `projektima`, pa nije uputno reći glasno istinu. I meni je odavno postalo jasno da je mnogo lakše glasno reći ili biti u poziciji da se utiče na promene ako vam neka partija duva u leđa, pa otud moj kratkotrajni izlet u politiku prošle godine. Jasno je i da ima malo novinara koji su obučeni ili obrazovani da vode razgovore na ove teme, ali i dalje sam iz dubine duše ubeđena da je ekonomija ključ života u ovoj državi. Jačanje ekonomije na temeljima čistih računa i svest o tome da se privredni mostovi prvo grade sa svojima i komšilukom, pa tek onda sa partnerima iz belog sveta, doprineće ublažavanju rana i nepoverenja koje hara našim životima. Iz ovakvih odnosa profitiraju, i to debelo, samo oni koji manipulišu našim emocijama, bilo da su iz naših redova ili su stigli izvana u nekoj formi i pod nekom firmom. Puna su nam usta Evropske unije, a zaboravljamo da je ideja ujedinjenja rođena iz potrebe ekonomskog povezivanja i čistog interesa. Kod nas Stolac teško da zna šta radi Gradiška ili Kozluk, i obratno. Razdaljinu od nekoliko stotina kilometara učinili smo skupljom nego uvoz iz Svazilenda, na primer.
Dok se tradicionalna ekonomija bavi prvenstveno efikasnom raspodelom nedovoljnih resursa i njihovim optimalnim rastom, politička ekonomija ide mimo tradicionalne ekonomije i proučava, između ostalog, društvene i institucionalne procese kojima određene grupe ekonomskih i političkih elita utiču na raspodelu nedovoljnih proizvodnih resursa, kako danas tako i u budućnosti, isključivo u vlatitu korist ili za dobrobit stanovništva uopšte. Razvojna ekonomija ima mnogo širi delokrug. Pored bavljanja efikasnom raspodelom postojećih nedovoljnih ili nedovoljno iskorištenih proizvodnih resursa i njihovim postepenim održivim razvojem, razvojna ekonomija se mora baviti i ekonomskim, socijalnim, političkim i institucionalnim mehanizmima, kako javnim tako i privatnim, koji su potrebni da bi se donela brza (po istorijskim standardima) i sveobuhvatna poboljšanja života ljudi u nerazvijenim i zemljama u razvoju. U mnogim slučajevima, ekonomske kalkulacije su vođene političkim i socijalnim prioritetima, kao što su jedinstvo nacije, zamena stranih savetnika domaćim vođama koji umesto njih donose odluke, rešavanje plemenskih ili etničkih sukoba ili očuvanje religijskih i kulturnih tradicija. (Videti Todaro i Smit, na primer)
Zato se razvojna ekonomija u mnogo većoj meri od tradicionalne neoklasične ili političke ekonomije mora baviti ekonomskim, kulturnim i političkim zahtevima kako bi se postigle brze strukturne i institucionalne promene celih društava i to na način koji će najefikasnije rezultovati ekonomskim napretkom najšireg stanovništva. Razvojna ekonomija se mora usmeriti na mehanizme koji drže porodice, regije i cele zemlje u siromaštvu, te na strategiju oslobađanja iz te zamke. Suštinskim komponentama razvojne ekonomije smatraju se jača uloga vlada i izvestan stepen koordiniranog ekonomskog odlučivanja usmerenog ka transformaciji ekonomije.
Kada postoje komplementarnosti, kao što je slučaj u BiH, ako jedno preduzeće, jedan radnik, jedna organizacija ili država krene u neku akciju, to povećava inicijativu drugih ekonomskih subjekata da naprave sličnu akciju. U ekonomiji razvoja takvi efekti mreže su uobičajeni, uključujući model takozvanog velikog potiska (big push), prema kome se odluke o proizvodnji preduzeća modernog sektora uzajamno pojačavaju, kao i model O-prstena, u kojem vrednost unapređenja veština i kvalifikacija zavisi od sličnog usavršavanja drugih subjekata. Greška u koordinaciji, kao jedna od zamki nerazvijenosti, situacija je u kojoj nemogućnost ekonomskih subjekata da koordiniraju svoje ponašanje dovodi do rezultata koji ostavlja sve subjekte u goroj situaciji od alternativne poželjne situacije. Ovo se isto može desiti kada su svi subjekti informisani o preferiranoj, poželjnoj alternativi, ali do toga ne mogu doći zbog poteškoća u koordinaciji, ponekad zbog toga što ljudi imaju različita očekivanja, a i zbog toga što se svi osećaju bolje kada čekaju da neko drugi napravi prvi korak.
I dok čekamo koordinaciju i prvi korak, ostaje pitanje do kada će biti Posna (i Hercegovina!), a ne Bosna i do kada ćemo govoriti Pih! umesto BiH. Naravno, svesna sam da u toj zamci nerazvijenosti i ovo je samo pisanje uz vetar. Sa posledicama kao da je š umesto s.