Rat je u Bosni i Hercegovini nastao iz razloga odnosa Bosne i Hercegovine i tadašnjeg ostatka nekadašnje jugoslavenske federacije. Bosna i Hercegovina nije srušila tu federaciju nego su je srušila dva intransingentna nacionalizma, onaj srpski, koji je u ustavnopolitičkom smislu zahtijevao vraćanje unazad od rješenja iz Ustava koji je donesen 1974. godine i onaj hrvatski, koji je zahtijevao konfederaciju kao za Hrvate jedino prihvatljivo rješenja tadašnje državne krize.
To je bio politički fon na kojem je nastala eskalacija napetosti, koja je na kraju dovela do donošenja novog ustava Hrvatske, u kojem su Srbi bili relegirani na nivo nacionalne manjine u državi Hrvata, iza čega je slijedila srpska reakcija, a potom i formalno istupanje Hrvatske iz Jugoslavije i prekid svih odnosa s njom, odnosno do proglašenja neovisnosti Hrvatske. Na drugoj strani, Srbija je vodila politiku redukcije Jugoslavije na njen srpsko-hrvatski dio, a to je potvrdila time što je stala na stajalište da se secesija Slovenije i Makedonije iz zajedničke države može prihvatiti, ali nikako ne i onih država u kojima postoje srpske manjine, a to su bile Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.
Takva srpska politika bila je pogrešna, arogantna i neprihvatljiva, jer je shvaćena kao diktat i priprema za ono što su neki srpski intelektualno-politički krugovi već uveliko zagovarali, a to je stvaranje jedinstvene države sa hrvatskom, muslimanskom i crnogorskom manjinom u njoj i sa srpskom velikom većinom. Situacija u takvoj državi bila bi da bi u njoj Srbi bili zastupljeni sa 70%, a svi ostali sa jedva 30% udjela u broju stanovnika. Takvim potezima Srbije i Hrvatske bila je najviše pogođena Bosna i Hercegovina, u kojoj su postojale sve komponente i bivše i buduće Jugoslavije, ali i moguće velike Srbije.
U svim ovim često vrlo žučnim polemikama i političkim pregovorima nije vođeno računa o elementarnim interesima naroda o kojima se odlučivalo, o interesima mira i o činjenici da će se sve naše države naći pred izazovom i ultimatumom prihvatanja jedne nove supranacionalne, u ovom slučaju europske, naddržave, tj. Europske unije, u kojoj će njihov suverenitet biti snažno reduciran i u kojoj će izgubiti suverena prava u najosjetljivijim domenima nacionalnog i državnog života, tj. u vojnoj, vanjskopolitičkoj i finansijsko-privrednoj sferi, a uz to i da će potpuno izgubiti pravnu neovisnost i socijalnu zasebnost, naime, da će biti daleko više integrirane nego što su bile u jugoslovenskoj federaciji nakon Ustava iz 1974. godine.
Rat je bio drastičan i pokazao je punu nesposobnost našeg ukupnog političkog, vojnog i intelektualnog establišmenta da misli odgovorno i sa pogledom uperenim u budućnost, jer su svi gledali unazad, nastojali ostvariti zavjetne ideje i programe predaka i davne i u modernoj epohi u koju ulazimo neostvarive planove nacionalnih političkih strategija i historijskih mitologija. Trebalo je pretpostaviti da će nas sve zajedno rat opametiti. Međutim, to se, nažalost, nije dogodilo.
Ako izuzmemo kratkotrajnu fazu Đinđićevog otvaranja srpske politike prema europskom načinu mišljenja i modernitetu uopće, može se reći da je Srbija u političkom smislu i psihološki ostala privržena klasičnim idejama i nostalgiji za ostvarenjem planova o stvaranju velike Srbije, koje su sada, nakon proglašenja neovisnosti Kosova i potpunog pada srpskih enklava u Hrvatskoj i relegacije uloge Srba na ukras u vladama raznih hrvatskih polovnih političara, vrlo reducirane i ograničene samo na pokušaje inkorporacije Republike Srpske u Srbiju, što je u odnosu na originalne planove veoma malo i što je, uz to, kao realna politčka solucija, samo šarena laža, budući da za to nema nikakvih ustavnopravnih, političkih i stvarnih osnova, jer se sve bitno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu može donositi samo unutar bosanskog politčkog medija kao cjeline.
Sve to ukazuje na potrebu da svi akteri politike u Bosni i Hercegovini moraju mijenjati, ne samo političku retoriku, koja nije ništa drugo nego način očuvanja statusa quo, nego i način političkog mišljenja i pokušati da pronađu jedan novi koncept budućnosti koja neće biti pod egidom mitološki i jednostrano koncipiranih nacionalnih interesa i ciljeva, a koji to uopće i ne mogu biti iz jednostavnog razloga što dovode naciju u konflikt sa drugim nacijama u regionu i čine njihovo ostvarenje nemogućim, odnosno ovisnim o izvanjskim arbitrima, te da je sada bitno da svi oni zajedno propnađu novi teren za plodno djelovanje.
Taju plodni teren može biti samo njihov zajednički rad na razvijanju Bosne i Hercegovine, na jačanju njene ekonomije, pravnog poretka i sigurnosti građana svih nacionalnosti i statusa na cijeloj teritoriji zemlje na jednak način i pod jednakim uvjetima, kako bi zemlja postala istinski demokratska, sigurna i povoljna za svestran razvoj svih njenih građana. Bosni i Hercegovini je, ne samo potrebna nego i nužna i nova politika i novi ljudi i novi način mišljenja da bi uopće mogla da se makne od ove tačke u kojoj je sada, a sa kojom niko u njoj nije više zadovoljan.