Ljepota grada, širina avenija i uređenost parkova Banjaluku čine zavodljivim gradom. Teško je povjerovati da su se u tako lijepom mjestu mogle dešavati zle i ružne stvari. A dešavale su se i još, nažalost, ne prestaju.
Da li će Banjaluka biti privlačan grad samo po velelepnim zgradama ili i po karakteru duha njegovih stanovnika najbolje će vrijeme pokazati. Sadašnje stanje nije ohrabrujuće. U aktualnom gradskom vijeću nema nijednog Bošnjaka. I novoformiranom gradskom vijeću Sarajeva sa visokom zastupljenošću Srba i Hrvata s pravom se zamjera da je primjer artificijelne multikulturalnosti, da je Sarajevo jednonacionalni grad, ali da u gradskom vijeću Banjaluke nema nijednog Bošnjaka skoro je za nepovjerovati. Svi ratom nacionalizirani veći gradovi, mislimo na Sarajevo, Banjaluku i Mostar, izvršili su značajnu etnicizaciju ukupnog javnog djelovanja. Banjaluka u tome apsolutno prednjači. Dok su se drugi manje-više zadržavali na izmjenama naziva ulica i institucija, ovdje se etnicizacija proširila i na naselja tako da u grad s jedne strane sada ulazite preko Srpskih toplica, a ne preko Novog šehera. Ovdje još kao da važi staro uvjerenje nacionalizma da se on najefikasnije provodi preko toponima, te izbacivanje riječi bosanski iz naziva pojedinih gradova samo je dio tog uvjerenja. Inače, ne možemo se oteti dojmu da su nacionalističke snage unutar srpskog korpusa Republike Srpske uvjerene da se falsificiranjem povijesti iz nje mogu istisnuti Bošnjaci i Hrvati, te aktualno stanje prikazati kao prirodno i normalno.
Kako i na koji način Bošnjaci Republike Srpske participiraju u javnom kulturnom prostoru tog entiteta? Slabo, zanemarljivo, skoro nikako, ili bolje reći nikako. Skoro da nema riječi koje bi mogle iskazati tu bošnjačku neprimjetnost na tamošnjoj kulturnoj sceni. I to malo javne kulturne prisutnosti odvija se unutar ili oko džamija, povodom Bajrama ili ramazana, s časnim izuzetkom Bijeljine, te donekle Banjaluke i Prijedora tokom ljetnih mjeseci. Zašto je stanje tako i mogu li Bošnjaci u Republici Srspkoj učiniti više? Odgovor na ovo pitanje je raspet između nenaklonjene vlasti i neorganiziranih Bošnjaka. Nenaklonjenost aktualne vlasti pitanju ravnopravne zastupljenosti Bošnjaka u javnim institucijama kao što su škole, univerziteti, galerije, pozorišta, biblioteke, muzeji, javni radijski i televizijski emiteri nije sporna, ne treba je posebno dokazaviti niti treba vjerovati da će se takav odnos skoro mijenjati. Ova činjenica je vrlo kompleksna, raznim faktorima je uvjetovana i ne zavisi samo od pojedinačnih vlada. Iz tog razloga s njom treba računati kao dugoročno nepovoljnom konstantom. Rješenje pitanja bošnjačke participacije na kulturnoj sceni Republike Srpske stoga treba tražiti među Bošnjacima. Oni sami moraju sagledati vlastito stanje i utvrditi mjere za njegovo prevazilaženje, a ono je, nažalost, vrlo loše. Bošnjačka populacija u Republici Srpskoj, generalno govoreći, odredila je pitanje povratka, ekonomije, sigurnosti i duhovnih potreba. To znači, kolokvijalno govoreći, velikih međunacionalnih sukoba više nema, ali ekscesa ima, povratnici su izgradili vlastitu ekonomsku osnovu koja najčešće jeste minimalna, faza obnove porušenih džamija je u osnovi definirana. Sada na red dolaze kulturne potrebe i to kao veći nivo ostvarivanja građanskih i nacionalnih prava. Za ovu fazu Bošnjaci su najnespremniji. Veliki banjalučki, a porijeklom bošnjački pisac, petnaest godina nije bio u svom gradu. Kaže da nema hrabrosti za suočenje sa svojom mladošću, pa mu povjeruj. Pomoć sa strane ovom bošnjačkom kulturološkom toku nije očekivati, a pitanje je da li je adekvatna pomoć i moguća. Bilo koji proces koji se dirigira sa strane nije dugoročno održiv. Na Bošnjacima u Republici Srpskoj je da se samoorganiziraju i u području kulture. Uvjeren sam da je to neminovan i dug proces. Težina je u činjenici da ne postoji dovoljno stručnih snaga za njegovo provođenje. Stoga za početak nije očekivati velike rezultate u području tzv. elitne kuture, ali jeste moguće organiziranje čitavog niza kulturnih jedinica - sportskih, folklornih, muzičkih, likovnih, poetskih - kao oblika umjetničkog i kulturnog izražavanja osobne i kolektivne posebnosti. Tamo gdje su takve jedinice organizirane njihovo djelovanje podupiru općinski budžeti, to nam govore iskustva petnaest odbora "Preporoda" u Republici Srpskoj.
Novcima koji se izdvajaju za kulturu i širok spektar identitetskih pitanja, a koji ni u tom entitetu nisu mali, Bošnjaci mogu imati ravnopravan pristup samo oko su organizirani i ako se posredstvom svojih institucija natječu s vlastitim programima na javnim konkursima. To ne znači da će svaki put dobiti što žele, ali znači imanje vlastite kulturne organizacije, posjedovanje programa, sudjelovanje u natjecanju i imanje šansi da se programi ostvare. U protivnom, može se desiti paradoksalna stvar. Bošnjaci mogu doći u poziciju da imaju osigurana identitetska prava, ali da nemaju vlastitih instrumenata niti snaga da ih ostvare.