Svi normalni ljudi koji su svjesni svega šta se zbivalo tokom 20. vijeka, najgoreg u cjelokupnoj historiji, a pogotovo od 1939. do 1945. godine, očekivali su da će, nakon 64 godine najviši prelat Katoličke crkve konačno doći u Jasenovac i reći ono što je odavno trebalo reći, a to je da Katolička crkva duboko žali zbog zločina režima kojeg nikada nije osudila, a često je pokazivala solidarnost s njegovim pripadnicima, ali i zbog aktivnog učešća pripadnika te crkve u zločinima koje je taj režim počinio.
Jasenovac je vrhunac piramide zločina koji su počinili NDH i ustaše i koji se od zločina drugih struktura, kako to Katolička crkva voli kazati, razlikuju po tome što su bili konstantni i što su proisticali iz doktrine ustaškog pokreta koja je podrazumijevala istrebljivanje svih ljudi nehrvatskog identiteta i posebno semitskog i srpskog porijekla, ali i svih demokrata i boraca protiv fašizma, svih ljudi koji nisu ulazili u koncept Nove Europe, koju je stvarao Adolf Hitler sa saveznicima, među kojima je bio i Ante Pavelić, oklijevanje Katoličke crkve da učini ono što je morala učiniti i da javno imenuje zločin izvršen pod ustaškim režimom i da ukaže na nedopustivo ponašanje svih koji se protiv zločina nisu borili, bilo da su učestvovali ili pasivno promatrali ili se u sebi nisu slagali sa zločinima, ali nisu ništa aktivno učinili da se ogromni zločin spriječi, ne može se ničim opravdati i tražiti priznanje i sopstvenog grijeha.
Činjenica da je Katolička crkva bila diskriminirana pod komunističkim režimom nije opravdanje za nju, jer su u istom položaju bile i druge vjerske organizacije i institucije, a Katolička crkva je bila čak donekle i zaštićena zbog postojanja Vatikana koji je diplomatski štitio nju i njene interese. Nju ne opravdava ni činjenica da je komunistički režim neselektivno progonio ne samo one njene pripadnike koji su bili saučesnici i suizvršioci zločina, prije svega, progona i ubijanja ljudi, a zatim i prisilnog provjeravanja pravoslavnih, o kojemu nema nikakve sumnje, nego da su pod tom optužbom bili često progonjeni i oni njeni pripadnici koji nisu uzimali učešća u ovakvim djelatnostima. Žrtve nikoga nisu progonile i pijetet prema njima je apsolutna obaveza bez opravdanja za izostanak.
Crkva je bila obavezna da iskaže pijetet prema žrtvama i da prizna učešće svojih, makar i odmetnutih pripadnika, u tim zločinima i osudi i te zločine i te ljude i ideologiju nacionalizma koja je zločin porodila. Integralno braniti Crkvu kao da nije nikada vršila zločine, nakon toga što je i sam njen vrh priznao zločine počinjene u njeno ime sve od progona heretika, nevjernika i svih drugih vrsta ljudi koji su gonjeni i suđeni po inkviziciji ili ubijani u kriminalnim krstaškim ratovima, je historijski nemoguće, a moralno neopravdano i baca sjenu na svaki sadašnji akt kajanja za grijehe. Svi znamo da bezgrešnih nema.
Nije iskreno kajanje i pijetet kada se odnos prema zločinu sopstvene organizacije i njenih ljudi prikriva pod floskulom o zločinačkim režimima. U moralnom, a ne političkom smislu, a to je gledište i kompetencija Crkve, zločini su stvar konkretnih ljudi i njihovih djela, u što se podrazumijeva i stvaranje ideologija koje opravdavaju zločine, pa su zločine, a pod time moramo podrazumijevati svako planirano nasilje prema nevinim ljudima, vršili ne samo nacizam, fašizam, komunizam nego i razni nacionalizmi i demokratski režimi, koji su kažnjavali i masovno ubijali cijele rase, narode i civilizacije, brojne nedužne zbog svojih političkih ili drugih ciljeva. Ubijanje civila i uopće masovno ubijanje nevinih ljudi ničim ne može biti opravdano i ne može biti legitiman cilj nijedne politike, pa ni nacionalističke i demokratske, a to smo doživjeli tokom zadnjeg rata na našem tlu, ali i u svijetu.
U tom smislu je čist sofizam optužiti općenito i generalno neke režime i ideologije, a izbjeći da se optuže i osude konkretni zločini jednog pokreta, jedne organizacije i politike i njene ideologije bez obzira na to da li ih je vršio ovaj ili onaj režim. Izvršioci su sasvim određeni ljudi i među njima su bili prije svega pripadnici Katoličke crkve i to je bio predmet Bozanićeva pokajanja, ako ga je uopće i bilo.
Ovakvim floskulama i rezervacijama zločinačkih akata samo za neke režime i ideologije želi se izbjeći konkretna istina. Tu se konkretna ocjena jednog konkretnog zločinačkog djela, kao što je ubojstvo više od stotinu hiljada nevinih ljudi u Jasenovcu, umanjuje, a odgovornost za to djelo se zamjenjuje s ideološkom i političkom ocjenom režima koji ubijaju. Pijetet se time kompromitira, jer se adresa počinioca zla krije iza ideologije, pa tako izgleda da se sudi režimima i političkim ideologijama, a ne konkretnim zločinačkim činovima.
A zločin se u Jasenovcu sastoji u tome da je na malom prostoru u centru tadašnje NDH, jedva stotinak kilometara od Zagreba i Kaptola, ustaška vlada stvorila koncentracioni logor u koji je masovno dopremano i na zvjerski način masovno ubijano stanovništvo te države samo zbog toga što je jevrejskog ili srpskog porijekla ili je po arbitarnim ocjenama ustaša smatrano nepočudnim za režim.
Režim je vršio ubijanje i katolika i muslimana (1.526 muslimana je ubijeno u Jasenovcu), bez javnog glasa protesta Crkve. Pisac ovih redova je svjedok tih događanja. Pratio sam u novinama i filmskim žurnalima prikaze kako sa Kozare i drugih krajeva dovode hiljade bosonogih ljudi žena i djece i smještaju na ledine u okviru logora.
Moja sestra Zilha (Lela) i ja bili smo toliko ludi da smo, budući smo saznali da u logoru radi i njen školski kolega i komšija Zvonko Korene, otputovali u Jasenovac da tražimo našu braću za koju smo saznali da su tamo otpremljeni. To iskustvo koje smo doživjeli na kapiji jasenovačkog logora nikada nismo mogli zaboraviti.
Posebno pojavu Maksa Luburića i njegove ironičke komentare o tome da smo dobrodošli kao gosti, jer oni vole takve goste i ne daju im otići iz logora i strah mladog Zvonka Korenea koji se više nego mi prepao znajući gdje se nalazimo, kad nas je ugledao i rekao nam: "Šta radite ovdje, ne znate gdje ste došli, idite odmah" i otjerao nas do fijakera s kojim smo iz Bosanske Gradiške tamo došli.
Meni ne treba govoriti šta je bio Jasenovac. Uostalom, tamo su na najgrozniji način umoreni mnogi sjajni muslimanski intelektualci kao Zijo Dizdarević, Safet Krupić, Džemil Krvavac i brojni drugi. Ni žrtvama ustaškog terora ni bilo kojim drugim žrtvama, ni ljudima uopće, nije potreban lažni politički i ideološki motiviran pijetet nego istinski pijetet koji uvijek podrazumijeva i pitanje šta sam ja učinio da svijet ne bude ovakav kakav je, tj. okrutan i lažan, da ne bude jadno i preteško mjesto za ljudski život.