Opasan je februar. Em je najkraći, em jedini od svih mjeseci ima ona dva kotrrrrljajuća "r", sav da se polomiš... Pa zavrrršni rrračuni, inventurrre, same brrrojke u tom febrrruaru. Svašta stane u 28 dana, a još kad je prestupna, bude i posebnih rođendana.
U februaru je, i evo baš danas, Valentinovo, dan (navodno) zaljubljenih koji je kod nas postao popularan srazmjerno razvoju potrošačke (ne)kulture i bacanju novca na kič i prizemne tričarije.
Legende o porijeklu ovog praznika potiču iz prijestonice festivalija, naravno Rima, kada je navodno car, Klaudije Prvi, naredio vojnicima da se ne smiju ni ženiti ni vjeriti, jer se bojao da soldateska puna oženjenih i/li (o)vjerenih muškaraca neće htjeti da se bori u njegovim krvavim ratovima, već će radije ostajati kod kuće, sa svojim družicama. Kako sveštenstvo najdosljednije sprovodi odluke vlasti, tako su i rimski sveštenici smjerno poštovali ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vjenčavati, izuzev jednoga - oca Valentina, koji se oglušio o carevu odluku i tajno održavao ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli. Valentina su naravno ubrzo razotkrili, uhapsili i bacili u tamnicu i to baš 14. februara. Zarad poučnosti disciplinovanja ovog, a pogotovo zbog straha od regrutacije novih državnih neprijatelja, Valentinu su lagano odrubili glavu, pa ga je nedugo nakon smrti, kako to uvijek sa mrtvima biva, narod proglasio svecem i eto našeg praznika. Slava ljubavi!
U moru svetovalentinskih poklona začudo nema figurica u obliku odrubljenih glava postradalog sveca, ali zato ima medvjedića, slonića i svih mogućih ružičastocrvenih srčanih pretkomora i komora. Da te bog sačuva...
Grad Banja Luka je danas, 14. februara, počašćen i koncertom sjajnog Zlatana Stipišića, popularnog Džibonija. Karte još dvadesetak dana ranije rasprodate, ma, planule - milina odličnim organizatorima, ali i hrvatskim producentima, koji i na ovaj način doživljavaju naseobinu na Vrbasu kao grad pristojnog rafinmana.
Ali, sarajevski febrrruar je ipak poseban! To je mjesec u kojem u ovom gradu počinje zima. Na žalost nas koje i kultura zanima, Republika Srpska nije počašćena pozivnicama za svečano otvaranje, pa je ukupna slika hepeninga tek u fragmentima.
Znamo samo da se tutnjalo na konjima, sve sa kopljima, barjacima i konjanicima (zažmiri i zamisli scenu, prilično je asocijativna), da se paradiralo pod maskama, tražio čovjek, u duhu Diogena.., ali najupečatljivije je ipak, čini mi se, bilo to stoljetno burence, tačnije bure, u kojem se, bar kako pišu novine, kotrljao tata svih prethodnih, pa i 27. "Sarajevske zime", Ibrrrahim Spahić. Da ja to ipak iz arhivirane štampe dosljedno i odgovorno iscitiram: "Ibrahim Spahić, direktor Festivala 'Sarajevska zima', kao i uvijek, imao je nadahnut nastup na ceremoniji otvorenja. Najprije je izašao iz stolitarskog bureta, kojeg su četiri gimnazijalca 'valjala' od platoa sarajevske katedrale do vječne vatre u performansu 'Potraga za Diogenom' - potraga za osobnim identitetom kroz identitet drugačijeg, potom je pronašao 'čovjeka' nekorumpiranog i čistog, u mladosti, te okupljenim omladincima simbolično predao 'plamen čistote' da ga čuvaju i njeguju." - završen citat ("Nezavisne novine", 9. februar 2011. godine, strana 23.).
Ono što mene sa tim buretom i omladincima najviše intrigira je pak najavna informacija sa nekoliko portala i štampanih vodiča - pa da ja opet citiram "Oživjeće se i uspomene na XIV Zimske olimpijske igre i na ture koje bure valja" ("Crna ovca", februar 2011, broj 17, nema paginacije). Nikako to meni nije jasno. Zašto ture bure valja? I gdje tu da smjestim Diogena, a gdje Ibrahima?
Diogen iz Sinope, kako volim da naglasim - stoji u enciklopedijama - je grčki filozof, najupečatljiviji predstavnik, iako ne osnivač, sokratovske škole Cinizma. Zgražavao se na živote Atinjana koji su živjeli u izobilju i pretjerano i nekontrolisano razbacivali svoja imanja. Tako je i zaživjela njegova ideja apsolutnog cinizma, prema kojoj je orijentisao i svoj život. Sve što je imao bila je jedna toga, štap, drveno bure (u kojem je i spavao) i posuda, nalik čaši iz koje je pio. Kada je jednog dana vidio kako djeca piju vodu iz svojih ruku shvatio je da mu ni čaša ne treba, pa je i nju bacio. Njegovo životno učenje je bilo da čovjek treba živjeti samo sa onim što mu je za život neophodno, uz uvijek budnu samokontrolu.
Mrzio je korupciju i zavjere u svom društvu, pa je tako jednog dana izašao na glavni trg u Atini govoreći "Tražim čovjeka", smatrajući da u stanju u kojem je društvo tada bilo nije bilo onog pravog čovjeka, već su svi bili podređeni poremećenom i obezdušenom društvenom stanju.
Bilo je, bilježi istorija, i onih kojima nije smetala Diogenova filozofija, pa je Aleksandar Makedonski po dolasku u Atinu (naravno, nakon što ju je osvojio) posjetio Diogena u njegovom drvenom buretu na glavnom trgu, i zatekao ga dok spava. Probudio ga je, predstavio se i pitao može li nešto učiniti za čuvenog filozofa. Diogen je samo rekao da bi volio da se Aca pomakne ispred njega (i bureta) kako bi i njega ogrijalo Sunce. Zadivljen ovakvom reakcijom i jednostavnošću veliki osvajač je rekao: "Da nisam Aleksandar (Veliki) Makedonski, bio bih Diogen iz Sinope."
Ova, namjerno vrlo opsežno izložena opservacija, nakon sarajevskog Diogena i sarajevskog bureta, ma koliko bila primjenjiva na današnje obezdušeno bosanskohercegovačko društvo, čini mi se čistim promašajem u garniranju sa spomenutom, najobičnijom narodnom brzalicom.
Brzalica, naime, izvorno glasi "Ture bure valja. Ture bure gura. Bolje ture bure valja, nego ture bure gura" i ujedno je, uz "Miš uz pušku, miš niz pušku" ili "Crni jarac crnom trnu crn vrh grize" jedna od najčešćih govornih vježbi svih budućih glumaca. Test za histrione početnike, bez smislenih, a pogotovo besmislenih asocijacija!
Ali šta je Ibro (ili njegova press-služba?) htio da kaže, ipak mi i dalje ne znamo. Nismo bili pozvani, pa da se sami uvjerimo. Umjetnost ljubavi oduvijek je tajna...
No, da se ja držim kalendara i februara. Nekako u iste zimske dane, dok se onom Valentinu u rimskom kazamatu spremala smrtna kazna, u zemljici Srbiji, ali 1804. godine, dogodila se jedna masovna dekapitacija - čuvena sječa knezova, nakon čega je, baš 14. februara, vožd Karađorđe digao Prvi srpski ustanak protiv Turaka. Crni Đorđe. Crna mu i sudbina. Ne samo što je završio kao (pogolema) šnicla, nego i njega služe u buradima. Crnog piva. I to pod sloganom "taman kako treba". Iako se u Srbiji, i u vrijeme ustanaka, pila - rakija! Hladna. Februarska!
Bruka brate, navrh mi jezika. Mislim, u buradima.