Rasprava o Prijedlogu zakona o praznicima u Predstavničkom domu BiH pokazala je da je ključ svih naših političkih spoticanja i nesporazuma neprihvatanje Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane federalnih partnera. Kako drugačije objasniti činjenicu da odbijaju svaki razgovor o 21. novembru kao državnom prazniku?
Uzaludna su bila i objašnjenja da je tog dana rođena ova i ovakva BiH. Uzaludna su bila i upozorenja, istim tim parlamentarcima, veoma visokih svjetskih zvaničnika, kao npr. potpredsjednika SAD gospodina Bajdena, da je Dejton osnova za političku izgradnju i nadgradnju BiH. Osjetivši da su argumenti za 21. novembar neoborivi, bošnjački poslanici su zloupotrijebili svoju natpolovičnu većinu i odbili Prijedlog zakona u prvom čitanju. Tako će BiH i u narednih, najmanje nekoliko godina biti vjerovatno jedina država u svijetu bez zakona o praznicima.
Neprihvatajući 21. novembar za državni praznik, bošnjački političari ne prihvataju sadašnjost ove zemlje, a njenu budućnost vide u prošlosti. A, o kakvoj prošlosti se radi, podsjetio nas je ministar inostranih poslova Turske prof. dr Ahmet Davutoglu, u oktobru ove godine u Sarajevu, govoreći o spoljnoj politici Turske na Balkanu, na početku trodnevne konferencije "Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas". Ovom prilikom izostaće bilo kakvi komentari. Dovoljni su samo neki navodi iz njegovog govora, koji ujedno najbolje odražavaju stavove pojedinih aktuelnih bošnjačkih lidera. Ministar Davutoglu ističe da je: "U vrijeme otomanske države, balkanski region bio centar svjetske politike u 16. vijeku. To je zlatno doba Balkana. Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, sada je treba obnoviti. Naša budućnost je zajednička. I poput 16. stoljeća, napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Srednji Istok, zajedno sa Turskom, centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići. Bosna je ovih dana u veoma kritičnom periodu transformacije. Sada je vrijeme za ponovno ujedinjenje. Tada ćemo ponovo otkriti duh Balkana." Ministar Davutoglu za 95% muslimansko Sarajevo kaže: "Duh Sarajeva je duh koegzistencije i duh zajedničkog življenja. Sarajevo je naše. Ono je prototip otomanske civilizacije. Sarajevo je prototip uspona Balkana."
Ne iznenađuje "istorijska dubina" nove spoljne politike Turske, kako je tumači ministar Davutoglu. Posebnu pažnju zaslužuje njegov odgovor na pitanje zašto je Turska intenzivirala svoje napore u BiH. "Kada sam se sreo sa Hilari Klinton u Cirihu u vezi s armenskim pitanjem, ja sam postavio bosansko pitanje i diskutovali smo više bosansko nego armensko pitanje. I kada je predsjednik Silajdžić došao u Ankaru, ja sam promijenio sve planove i odlučio da dođem u Sarajevo", bio je odgovor ministra Davutoglua. Iz ovog bi se moglo zaključiti da je ministar za svoj, u diplomatiji neprimjeren govor, dobio saglasnost američkog sekretara inostranih poslova (?!) i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Na pitanje drugog diplomate zašto je iznenada "pao s neba" u Bosnu, odgovorio je da se Turci nisu spustili padobranom, nego su u Bosnu došli na konjima.
Znamo kako su Turci došli u Bosnu, ali se otvara pitanje jesu li svi u BiH za EU ili bi neki radije u Malu Aziju? Skandalozna priča turskog ministra inostranih poslova očigledno u ovoj zemlji ima plodno tlo. Ignorisanje poruka iz Brisela, pa i javne osude Evropske unije i nekih njenih zvaničnika, jasno pokazuju otvorenu rezervu jednog dijela Bošnjaka prema Evropi. Tako, na primjer, kritikujući EU zbog odluke Evropske komisije da se BiH ne nađe na bijeloj šengenskoj listi, poglavar IZ Mustafa Cerić i grupa bošnjačkih poslanika, optužili su EU da se prema Bošnjacima odnosi kao nacistička Njemačka prema Jevrejima. Bh. poslanici kažu da je smiješno objašnjenje kako "vizni režim nema nikakve veze sa činjenicom da u BiH i Albaniji većinsko stanovništvo nije hrišćansko." Činjenica je, međutim, da je većinsko stanovništvo u BiH baš hrišćansko. U ovom izvrtanju činjenica, takođe, krije se namjera, pa i djelimični odgovor zašto Bošnjaci odbijaju da se u popisu stanovništva građani izjasne o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Priča o većinskoj islamskoj BiH raširena je po svijetu. Lično sam u više zvaničnih bilateralnih susreta bio u situaciji da je demantujem.
Optužbe reisa Cerića i bošnjačkih parlamentaraca da je Evropa, ne samo u ekonomskoj već i u velikoj moralnoj krizi i da "bez ikakvog razloga getoizuje bošnjački narod", potpuno je na fonu poruka turskog ministra inostranih poslova. Sasvim je sigurno da su im želje iste. Ali, što bi naš narod rekao, to su samo puste želje. Iskreno se nadam da velika većina Bošnjaka dijeli kulturne i civilizacijske vrijednosti Evrope, i da, uz sve uvažavanje Osmanlija, svoju budućnost vidi u EU. Njima je potrebna podrška da postanu nosioci bošnjačke politike u BiH i partneri EU. Zarobljeni nerealnom, i po BiH štetnom, maksimalističkom politikom pojedinaca, većina bošnjačkih političkih lidera našla se u začaranom krugu izolacionizma BiH. Danas nam naši evropski partneri otvoreno govore kako među Bošnjacima nemaju partnera koji je u stanju da sprovede dogovoreno, te da im suština politike Bošnjaka nije razumljiva.
Evropa ne smatra da su Bošnjaci manje vrijedni od susjeda Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata, kako to tvrdi reis Mustafa Cerić. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, EU je potvrdila stabilnost i orijentisanost ka procesu proširenja. Ministri EU jasno su rekli da će BiH dospjeti na bijelu šengen listu čim ispuni sve uslove. A, svi u BiH dobro znaju da uslovi nisu ispunjeni. Dakle, nije do Evrope već je do nas.
Konačno, Evropa pokazuje svoju dosljednost prema BiH. Nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, iz Brisela nam je upućena jasna poruka o evoluciji, a ne revoluciji ustavnih promjena. Slične poruke, u posljednje vrijeme, dolaze i iz Vašingtona. Bošnjaci uporno stoje na maksimalističkim pozicijama. Brisel i Vašington su otvorenog stava da ustavne promjene mogu biti, naposljetku, samo plod dogovora bh. političara, dok većina bošnjačkih i neki od hrvatskih lidera ne prihvataju ni sastanke bez međunarodnih posrednika. Zvaničnici Brisela su u više navrata podvukli da nema kandidature za EU sa OHR-om, što je ponovljeno i u kominikeu Upravnog odbora Savjeta za sprovođenje mira (PIC) sa sjednice u Sarajevu, 19. novembra 2009. godine. Većina političkih lidera u FBiH traži da OHR ostane sve dok ne ispuni njihove maksimalističke ciljeve. U drugoj rečenici svog posljednjeg obraćanja učesnicima PIC-a, gospodin Silajdžić kaže: "Želim zahvaliti onima od vas i onima u vašim zemljama koji ostaju predani dobrobiti BiH" praveći tako podjelu među članovima PIC-a i njihovim zemljama na prijatelje i neprijatelje BiH. Iz daljeg govora jasno je da su prijatelji BiH samo one zemlje koje zagovaraju ostanak OHR-a. BiH nije pozvana u NATO, niti će biti, sve dok domaći političari ne pokažu sposobnost međusobnog dogovaranja. Poruka je jasna - nema nagrade bez ostvarenih rezultata.
Osim što očigledno opstruišu politiku EU prema BiH, pojedini bošnjački zvaničnici, svojim ekstremnim stavovima čitaju joj moralne lekcije. Time neće naškoditi EU već BiH. Svi su saglasni oko toga da su odnosi u BiH nazadovali nakon odbijanja aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine. Upravo oni koji su ga odbili bili su nagrađeni na opštim izborima iste godine. Po svoj prilici, istu sudbinu će doživjeti i aktuelne ustavne promjene, i to opet zbog onih koji ne odustaju od svojih maksimalističkih zahtjeva. Neizvjesna je sudbina BiH ako ti isti budu ponovo nagrađeni na izborima 2010. godine. Kada je evropski put BiH u pitanju, najveća odgovornost je na Bošnjacima. Oni moraju prepoznati i odabrati one lidere koji budućnost BiH ne vide u prošlosti, već u Evropskoj uniji.