Kako izgleda budućnost? Jedan od odgovora se nalazi u ovom pismu iz budućnosti. Ono je pisano početkom ovog vijeka kada je i nasilno prekinuto. To nije promijenilo ljudsku osobinu da na neki način predvide budućnost. Shodno tome prenosim vam dio pisma:
Dragi prijatelji,
…Ja sam se malo iznenadio koliko je teško u ovoj zemlji uspostaviti vladavinu zdravog razuma. Nailazite na prepreke na svakom koraku. I to nisu ni političke ni ideološke prepreke, nego su prepreke u mentalitetu. U jednom starom sistemu koji je imao neku svoju logiku, a ta logika je počivala na tome da je bilo jako malo onoga što je bilo legalno i uređeno. Time je bilo veoma široko polje za arbitražu vlasti koja je onda od slučaja do slučaja presuđivala za sve ono ostalo. Većina zakona nije bila primenjivana, već su bili u rezervi za slučaj da treba na nekoga da budu primenjeni. Uglavnom su bili restriktivni. E, to je stvorilo jedan sistem i mrežu ličnih odnosa i ličnih zavisnosti. U suštni to je nešto sa čime se jako teško može upravljati kao nekom nacionalnom ekonomijom.
Uspeh u koncept reformi koje mi zagovaramo i u koje ulažemo svoje živote zavisi od toga da li ćemo uspeti da modernizujemo svoje društvo. Sve drugo je posledica. Ako ostane ovo društvo začaureno onda mi možemo sto milijardi nečega da dobijemo, od nekoga, da podelimo između sebe i da to za dve godine iscuri na neke račune u inostranstvo kao što su neke zemlje to uradile. I ništa to neće promeniti. Ono što je neophodno je da promenimo sebe. Od toga da li će mladi uspeti da nametnu sebe kao glavni motor ovog društva zavisi da li će društvo uspeti sa reformama, jer reforme se poklapaju sa onim što mladi jesu, a to znači stvoriti jedno moderno dinamično društvo koje gleda ka budućnosti, ne ka prošlosti.
A jedan od važnih potencijala i resursa naših za uspeh u reformama je naš imidž. Kao što je kod svakog proizvoda imidž jedan bitan element uspeha, tako je kod svake zemlje, svake nacionalne ekonomije njen rejting delimično proizvod i njenog ugleda. Koliko ljudi misle da je ta zemlja dobra, da su odnosi u njoj urećeni, da je bezbednost na nekom nivou, znači to je jedan vrlo bitan psihološki element. Znači, poverenje u budućnost neke zemlje je element i kreditne sposobnosti i rejtinga ekonomskog te zemlje.
Mi u našoj zemlji ne želimo građane da sačuvamo od promena nego da ih pripremimo za promene. Da ih osposobimo da u promenama vide šansu i da u njima vide mogućnost, a ne samo rizik i ne samo opasnost. Da nam se ne događaju promene kao prirodna nepogoda. Nekome kao srećna, a nekome kao nesrećna okolnost, nego da to bude jedna atmosfera koja nas sve inspiriše i koja nam daje motiv da se borimo i da uspevamo.
Prva najvažnija je promena u glavi i u mentalitetu. To je želja da se pobedi. Ništa specijalno, nikakve privilegije, nikakav povlašten položaj naprosto pod pravilima igre koji važe za sve i mi možemo da pobećujemo. I to je moguće za naš narod u celini i to je moguće za našu zemlju. Ali mi moramo da želimo pobedu i moramo da idemo u susret pobedama. Da se ne plašimo napora, da vredno treniramo da se usavršavamo i da budemo najuspešniji u svome poslu.
Naša jedina šansa su ljudi. Vreme nam je deficitarno. Novac nam je deficitaran, ako i gde imamo šansu - to su ljudi. Međutim, ne ljudi kao takvi, jer ljudi kao takvi nisu neki naročit resurs, nego ljudi u funkciji razvojne politike. I ako pogledamo u deset godina kako je definisana razvojna politika na nivou razvijenih zemalja, onda ćete videti da ona počiva na znanju. I to je naša najveća šansa, ali može da bude i naš veliki hendikep. Jer ono što se u prethodnih deset godina desilo je prelazak sa jedne tradicionalne industrijske ekonomije na informatičku ekonomiju zasnovanu na znanju i to je dalo ubrzanje i to će biti glavna osobina dvadeset i prvog veka. Brzina.
Mnogi naši sugrađani će morati da se pomire sa tom realnošću da znanje nije neki status koji se stiče da bi neko bio negde smešten i samim tim što neko završi neku školu nije osigurao svoje mesto pod suncem već je stekao šansu da se bori za to mesto. Ako neko vidi da nema šansu da pod istim uslovima kao njegov kolega stigne na svoj cilj onda on neće da živi u toj zemlji. To je najgore. Znači niko nema garanciju, ali svako mora da ima šansu.
Mislim da mi imamo problem da vratimo znanje na ono mesto koje mu pripada i da vratimo ugled i dostojanstvo toj profesiji koja se bavi prenošenjem i sticanjem znanja. A to je školstvo. To je univerzitet. I da kažemo ljudima da ulaganjem u sebe, u svoje usavršavanje, u svoje znanje je zapravo najveći kapital. U životu možete da izgubite i novac i posed, ali ono što ne možete da izgubite je znanje. Vaša kvalifikacija i vaša struka je najveći vaš kapital i učešće jedne zemlje i jednog pojednoca u svetskom bogatstvu dvadeset prvog veka i deonica koju vi imate i koja je neotuđiva jeste vaše znanje i vaša kvalifikaciija.
Pošto se svakih pet godina znanje sveta udvostruči nema šanse da bilo ko prati to. Vi biste morali da idete stalno u školu i mi bismo morali da stalno idemo u školu, jer se stalno nešto novo pronalazi, otkriva i menja. Znači iluzija je ako mi, kao što smo nekada verovali, bubamo i pamtimo. Onaj ko najbolje zapamti je najbolji učenik. To više ne postoji. Toga više nema. Znači, vi morate da budete osposobljeni da razmišljate da biste mogli da prepoznate bitne od nebitnih informacija. Da znate šta vam treba kad hoćete da rešite neki problem. I da znate gde to možete da nađete. Danas se preko Intereneta sve može naći u svetskim bazama podataka samo taj broj informacija je tako veliki da ako ne znate kako da tražite ona ćete se izgubiti u tome kao u lavirintu. I današnja škola bi trebalo da osposobljava učenike načinu razmišljanja koja će i voditi tome da vrlo brzo i efikasno mogu da budu na izvoru znanja i da su sposobni da izvuku one informacije i one podatke koji su im neophodni…