Bosna i Hercegovina je bure baruta, pišu Ričard Holbruk i Pedi Ešdaun, ovako zajednički. I probude pažnju čitave mreže velikih i malih medija. Prvo pitanje koje se logički postavlja jeste da li je njihova procena tačna? Osim ilegalnih, sva ostala burad baruta pod međunarodnom su kontrolom.
Niko ozbiljan ne može da tvrdi da će u razrešavanje konflikta ući lovačka društva, jedan prema drugom, jer su baš lovci pronašli puteve međusobnog razumevanja, pre svega u čuvanju prirodnog razmera među životinjama i čovekom.
Drugo pitanje koje se nameće posle čitanja originala u britanskom "Gardijanu" jeste zašto članak baš u ovo vreme?
Odgovor je, takođe, vrlo koncizan. Pred sednicu Veća za implementaciju mira, PIC, na stolu je ponovo egzistencija Ureda i visokog predstavnika, a još konkretnije i španjolski i francuski zahtev da se oružane snage Evropske unije EUFOR povuku iz Bosne i Hercegovine.
Zato treba ponovno upozoriti na opasnost u srcu Evrope i produžiti agoniju međunarodnog upravljanja. Jer gde možeš kontrolisati sve i svakog, možeš ostvarivati i vrlo konkretne interese i političke i ekonomske.
Argument o zatrovanoj političkoj atmosferi vrlo je upitan. Radi se, naime, o različitim, čak suprotstavljenim mišljenjima koja su javna, a ne ilegalna. O mišljenjima legalista, mišljenjima onih koji žele zaboraviti Dejtonski ustav, a i onih koji nastoje da se Vašingtonski sporazum iz 1994. nikada nije desio.
Obojica autora, naravno, ovo znaju vrlo dobro, ali njihovo uključivanje kao znalaca regiona ima sasvim druge ciljeve. Podrška statusu kvo u BiH. Održavanje prisustva OHR-a i evropskih oružanih snaga.
Čak neki evropski parlamentarci ovih dana upozoravaju na prevaziđenost ovakvog prisustva i nedostatak volje konciznog programskog angažovanja u zemlji koja će ipak jednog dana postati deo udružene Evrope.
Holbruk i Ešdaun upozoravajući na Bosnu i Hercegovinu skreću najviše pažnje na sebe. Prvi se vidi u slučaju pobede Baraka Obame kao član njegove administracije, a drugi, posle njegovog odbijanja u Avganistanu, na nekoj od aktuelnih međunarodnih mirovnih operacija.
Ali, za prosečnog čitaoca u svetu oni su ipak autoriteti i shvaćaju njihova upozorenja ozbiljno. A, baš prosečni čitaoci su biračka baza, koja može podržati ili ne podržati operacije svojih vlada.
Bilo bi vrhunac političke mudrosti da oni dobiju jedinstven bosanskohercegovački odgovor u kojem će se iznijeti argumenti da Bosna i Hercegovina nije bure baruta, već zemlja koja uz poznate tranzicijske nedaće mora proživljavati i rat i posleratne traume.
Na kraju krajeva, redefinisanje državnopravnog okvira nije stvar fizičkih konflikata, ni retorike, niti vraćanja na polazne pozicije iz 1990. godine, već intelektualni rad u traženju dugoročno održivih rešenja putem dijaloga i kompromisa.
Bez pretnji bonskim ovlaštenjima i oružanim snagama. Jer ne sumnjam da se, posle pada Berlinskog zida, i u Bosni i Hercegovini radilo o iskrenoj želji uspostave demokratije, a ne autokratije.
Ni oni koji grade svoju politiku na primer u idilizovanju austrougarskog razdoblja, ni oni koji vide jedino rešenje u povratku avnojske federacije, ne mogu izbeći svoje istorijske odgovornosti i sami svojim rešenjima stvoriti zemlju koja će biti zasnovana na današnjoj realnosti i dugoročnoj stabilnosti.
Međunarodna zajednica, posebno domaća Evropska unija, mora da osluhne činjenicama, a ne pojedinim željama i gradi svoju politiku ne osluškivanjem na putovanjima svetskim metropolama, već domaćim realnostima.