Čačanski Kulturni centar istinski je hram kulture, izuzetno bogat kulturnim dešavanjima i ono još važnije, publikom. Imao sam priliku i sam se uvjeriti, brojnim predstavama renomiranih pozorišta iz Beograda i Srbije i svijeta, festivalima, književnim večerima i izložbama vrhunskih autora, kada se tražila ulaznica više. Ali, imao sam i tu čast (a mnogo ranije i Maja), da i sam nastupim na jednoj satiričnoj večeri, u društvu velikana pisane riječi i satire Dragutina Minića Karla i Vanje Bulića.
Kulturni centar nalazi se u strogom centru grada, u upečatljivom zdanju sa 4.000 kvadratnih metara korisne površine. Izgrađen je po nacrtu zagrebačkog arhitekte Luja Šverera iz 1970, a svečano otvoren kao Dom kulture 3. decembra 1971. Trideset i jednu godinu kasnije preimenovan je u Kulturni centar, a danas postoji zvanični prijedlog da ponese ime Borisava Bore Đorđevića, jednog od najvećih rok muzičara iz Srbije i nekadašnje Jugoslavije.
Ipak, ova naša priča posvećena je najpoznatijem stanaru Kulturnog centra, jednom (ne)običnom fikusu. Znam da su muškarci uglavnom alergični na ovu biljku, posebno kada ih supruge zamole da je unesu u kuću sa balkona, ili iznesu, ili da je samo premjeste. Fikus zna da izraste i bude prilično velik i težak. A čačanski fikus ne da je izrastao, već je najveći fikus na Balkanu koji raste u zatvorenom prostoru!
Fikus je u Čačak stigao baš te 1971, kada se gradila zgrada Doma kulture (i kada je rođen potpisnik ovog teksta). Tadašnji direktor gradskog zelenila dobio ga je kao poklon od svog prijatelja iz Splita. Dobio je tri sadnice fikusa, koje su zasađene u temelje zgrade. Sadnice su u tom trenutku bile visine oko 1,5 metra. Dvije su se primile i one danas idu kroz sva tri nivoa zgrade!
Čačani su ponosni na svog rekordera, ali su i gosti iz svih krajeva svijeta podjednako zadivljeni ovim fikusom, pa tako, gotovo svi posjetioci Kulturnog centra naprave i poneku fotografiju sa ovom grdosijom. O fikusu brinu stručnjaci poznatog Agronomskog fakulteta u Čačku i Gradsko zelenilo. Čačanski fikus pripada najčešćoj vrsti fikusa (inače ih ima oko 600 vrsta) i kod nas je to zimzelena, dekorativna biljka. Postojbina su mu vlažne šume tropske Azije (Indohimalajska oblast), gdje u prirodi može da izraste i do 30 metara u visinu.
Korijen čačanskog fikusa je u zemlji, u temeljima zgrade, a oba stabla su u prizemlju u prostorijama Kancelarije za mlade. Korijen je očigledno dosegao dubinu podzemnih voda, jer, kako nam je rekla ugledna književnica Milkica Miletić, upravo ovuda ranije je tekla i Morava, pa se fikus uopšte ne zalijeva! Visina stabla, koje se proteže sve do drugog sprata je osam metara, obim većeg debla je 37,4 cm, a obim drugog debla je oko 31 cm. Dužina krošnje je 38 metara i krošnje oba stabla međusobno se prepliću uz staklenu površinu i mame poglede prolaznika sa trga. Širina krošnje na najširem dijelu je 5,6 metara! Pretpostavlja se da fikus više neće rasti, jer realno i nema kuda, mada će vrijeme pokazati.
Aprila 2004, "Fikus-Čačak" proglašen je spomenikom prirode i stavljen pod zaštitu, svrstan je u III kategoriju zaštite kao značajno prirodno dobro. A ono podjednako bitno, kako nam je rekla Verica Kovačević, organizator kulturnih aktivnosti u Kulturnom centru, jeste da gotovo svaka druga kuća u Čačku ima pelcer ovog gigantskog fikusa.
Koliko god je Kulturni centar u Čačku kultno mjesto za sve ljubitelje umjetnosti i kulture, toliko je košarkaško igralište Košarkaškog kluba Železničar kultno mjesto za sve ljubitelje košarke. I baš to popularno Želovo nije samo kultno mjesto za ljubitelje košarke u Čačku, već za sve poznavaoce košarke u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji.
Još 1949, na poljančetu nedaleko od Željezničke stanice u Čačku, postojali su improvizovani koševi, ali volonterskim radom čačanskih željezničara i omladinaca, teren je 1951. prilagođen namjeni i tadašnjim košarkaškim pravilima, pa je juna te godine odigrana i prva zvanična utakmica između Železničara i 6. oktobra iz Kikinde. Teren je bio od šljake, a stubovi betonski, i upravo oni i danas traju i predstavljaju pravi raritet ne samo u Srbiji. Godine 1964. podloga je asfaltirana, a metalne table najprije su zamijenjene drvenim, da bi konačno bile postavljene one od pleksiglasa.
Interesantno je da je na ovom otvorenom igralištu 1954. godine sve svoje prvoligaške utakmice kao domaćin igrao i čačanski Borac, a na istom terenu odigrane su i neke međunarodne utakmice.
Vremenom, igralište je dobilo kvalitetnu košarkašku podlogu iznad asfalta, urađene su svlačionice umjesto baraka, napravljen je i pomoćni teren za treninge, rekonstruisane su tribine i postavljene stolice, a i kultni bife, koji je u prvo vrijeme više ličio na običnu rupu, rekonstruisan je i proširen. Današnji izgled stadion je dobio 2017.
Ali baš ovdje, na ovom terenu, igrao se najbolji basket u nekadašnjoj Jugoslaviji. Tako svjedoče i izjave velikana košarke, zabilježene kao murali na zidovima ovog igrališta.
"Dođu neka tri klinca, pa te izbace sa basketa i onda čekaš dva sata ovde u bifeu..." riječi su najtrofejnijeg evropskog trenera, Čačanina Želimira Željka Obradovića, popularnog Žoca (ŽOC - Željko Obradović Cepač Mreža). Saša Đorđević drugom prilikom reče: "U Čačku ispod svakog kamena imaš poentera."
Dragan Kićanović svoj košarkaški put počeo je upravo u Železničaru sa 13 godina. U njemu je proveo pet godina, a potom je ispisao jednu od najljepših košarkaških priča. Njemu u čast od 2017. godine popularno Želovo zasluženo nosi njegovo ime "Dragan Kićanović". Jednom prilikom Kića se povjerio, kako svjedoči jedan od brojnih murala: "Lakše mi je bilo da igram protiv SSSR-a, nego da dobijem basket na Želovu."
Moja Maja me je dovela na Želovo, tokom našeg posljednjeg boravka u Čačku. Teren me je na tren u mislima vratio na legendarni banjalučki Stadion sportskih igara, koji nismo znali niti imali pameti da sačuvamo.
Želovo zaista odiše posebnim duhom i neobičnom atmosferom. Sama pomisao da su tu igrala i ponajveća imena evropske košarke čini ga uzvišenim, ma kako to bilo malo igralište kome je sada potrebno novo umivanje.
Dječaci na terenu imali su odvojene treninge u dvije grupe na suprotnim stranama terena. Lopte su pogađale obruč, često cijepale mrežicu. I dok je Maja hodala po tribinama i fotkala murale i samo igralište, jedna lopta dokotrljala se do mene, pored linije terena. Uzeh je u ruke, nekoliko puta potapšah po terenu da je osjetim i da bih se približio liniji trojke, onda napravih skok-šut i ... ukočiše me leđa!
Naredne noći oka nisam sklopio od bolova, ali vrijedilo je osjetiti duh i čar legendarnog košarkaškog terena, u gradu košarke, u kome se uskoro otvara muzej košarke. Ali o muzeju i legendama čačanske košarke te o nekim i sa nekim aktuelnim imenima, nekom drugom prilikom.